Cvjetko Milanja
Čemu intelektualci u postmoderno doba
- Nakladnik: Stajer-graf
- 12/2011.
- 88 str., meki uvez
- ISBN 9789536881758
- Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Knjiga "Čemu intelektualci u postmoderno doba" nastala je kao svojevrsni odgovor na stalna prozivanja „dežurnih glasnogovornika“ javnog mnijenja, koji se smatraju pozvanima prozivati intelektualce i dijeliti im lekcije poradi njihove šutnje, smatrajući ih “glavnim krivcima“ šutnjom prouzročena stanja. (A to stanje, ni u moralnom, intelektualnom, znanstvenom i ostalim segmentima, znamo nije sjajno).
Iz knjige:
...Gdje je danas mjesto i uloga intelektulca načelno? Intelektualcu „opće prakse“ čini se da je odzvonilo. Njega nema ili ga je sve manje u javnom životu. Dakako da je tip intelektualca koji se zalaže za „stare vrijednosti“ (prosvjed protiv gospodara novca i vlasti) bio donekle anakronizam; dapače, neki su postali zagovornici novih samovolja, političkih ili kapital-liberalističkih, pa i u Hrvatskoj. A drugi su i dalje mrzovoljili protiv ideje Subjekta u ime uma, povijesti, nacije (Lasić), a treći su branili univerzalne vrijednosti inkarnirane u u poveljama UN (Supek), dok su pak neki branili univerzalne, transtemporalne, humanističke vrijednosti (Gotovac), s više manje implicitnim podtekstom kako je potrošačko društvo oblik dekadencije.
..“Čak i zgodna Fullerova definicija intelektualca kao iritanta, kao sitnog pijeska u školjci, koji postaje biserom čovječnosti modernistički preopterećuje intelektualca. Ako ga već ima, a držimo da više nije potreban, jer ga postmoderno doba isključuje, onda mu je, slikovito rečeno, jednostavno da ukaže na samoposlugu i da eventualno donekle osvijesti odgovornost izbora. Riječju, on se ne bi trebao igrati predviđanja povijesti, jer se ni jednom znanstvenom metodom ne može predvijeti budući tijek povijesti, kako veli Popper..
...“Propitivanje uloge intelektualca, osobito se intenzivira u kriznim, iliti „nenormalnim vremenima“ kada se od njih očekuje detektiranje uzroka problema pa posljedično, napose i davanje recepta za „ozdravljenje“ bolesnih pojava i društva.
Posebice je to slučaj u „malih naroda“ gdje se nekako smatra da bi intelektualac, eto, mogao riješiti sve probleme dotičnoga društva.
U takovom javnom mnijenju shvaćanja pozicije i značaja intelektualca, krije se njegova nezahvalna pa i „opasna uloga“ jer ga se poima kao onoga koji je iznad kriznosti te u nju može intervenirati odozgo kao nekakav deus ex machina. Na taj mu je način namijenjena romantično-utopijska uloga koja nimalo ne korenspodira s društvenom zbiljom.
...“To što su u Hrvatskoj uglavnom književnici figurirali kao „dežurni intelektualci“ zapravo dokazuje da su „zastranili“ jer ih je nerijetko vodila žeđ za senzacijom iznikla iz književnog i pjesničkog imaginarija, te vlastite osobne doživljajnosti.“
...“Naposljetku nam se nadaje pitanje, - čemu intelektualci u hrvatskom prostoru danas i ovdje, to jest u postmoderno doba? Možemo odmah odgovoriti, nimalo optimistično, da je sa strane reglementacije, njihova uloga nažalost prešućena, to jest ni jedan relevantan akter društveno-političke scene ne nalazi potrebnim da ih konzultira, ne nalazi uopće nužnost njihova postojanja, ne primjećuje ih. Politički aparat ne voli da ga netko dnevimice poziva na odgovornost i ozbiljnost vršenja funkcije mada je on na nju odabran voljom naroda, elektorata. Dapače, on ga toliko prezire da već javno govori kako postojanost naroda, elektorata postoji svake četiri godine i to jedan jedincati dan (na izborima).
...Postmoderna epoha oduzela je intelektulcu svaku građu, svaki materijal i svaki smisao djelovanja, ona ga je naprosto eliminirala kao suvišnu nepotrebnost, ili stvar modernističke prošlosti. Glas intelektualca u takvoj sredini više čak ne bi bio niti ridikulan, dakle nepotreban, jer nema vrijednosti --budući da su sve jednake--na koje bi njegov apel upozorile, a one bi reaktivno odzvonile. Slijedi kao normalna doduše radikalna konzekvencija: ako i ima neki zalutali ridkulni intelektualac „opće prakse“ treba ga ukinuti, istrijebiti da ne mrči prostor postmodernoga doba, sretnog i dovršenog“ kraja povijesti“, lagodne i komotne kartične filozofije života. Ali što ćemo u slučaju da „kraj povijesti“ nije dospio do kraja, te da je „kartična filozofija“, naprotiv, blizu kraja?
***
Cvjetko Milanja rođen je 1943. godine u Zaglavu (Dugi otok) gdje stječe osnovnoškolsko obrazovanje. Gimnaziju pohađa u Zadru, a Filozofski fakultet u Zagrebu (jugoslavenski jezici i književnosti, te talijanski jezik). Poslijediplomski studij magistrirao je u1975. također u Zagrebu, a 1978. i doktorira, na istom fakultetu. Od 1976. do 2008. radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na katedri za Noviju hrvatsku književnost.
U više je navrata bio gost- profesor na njemačkom sveučilištu u Kolnu. U svojstvu gosta-profesora predavao je godinu dana na riječkom Filozofskom fakultetu, a kao predavač radio je i na drugim sveučilišnim centrima (Osijek, Zadar), te u inozemstvu ( Mađarskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji).
Uz brojna sudjelovanja na domaćim i inozemnim simpozijima, suradnju u enciklopedijskim projektima Školske knjige i Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, autor je i izvođač znanstvenih projekata (O poratnom hrvatskom romanu, Slamnigovi dani u Osijeku, Ekspresionizam u hrvatskoj umjetnosti i književnosti, Modernitet hrvatske književnosti zadnje trećine 20. st., Hrvatsko pjesništvo 20.st.).
Iz knjige:
...Gdje je danas mjesto i uloga intelektulca načelno? Intelektualcu „opće prakse“ čini se da je odzvonilo. Njega nema ili ga je sve manje u javnom životu. Dakako da je tip intelektualca koji se zalaže za „stare vrijednosti“ (prosvjed protiv gospodara novca i vlasti) bio donekle anakronizam; dapače, neki su postali zagovornici novih samovolja, političkih ili kapital-liberalističkih, pa i u Hrvatskoj. A drugi su i dalje mrzovoljili protiv ideje Subjekta u ime uma, povijesti, nacije (Lasić), a treći su branili univerzalne vrijednosti inkarnirane u u poveljama UN (Supek), dok su pak neki branili univerzalne, transtemporalne, humanističke vrijednosti (Gotovac), s više manje implicitnim podtekstom kako je potrošačko društvo oblik dekadencije.
..“Čak i zgodna Fullerova definicija intelektualca kao iritanta, kao sitnog pijeska u školjci, koji postaje biserom čovječnosti modernistički preopterećuje intelektualca. Ako ga već ima, a držimo da više nije potreban, jer ga postmoderno doba isključuje, onda mu je, slikovito rečeno, jednostavno da ukaže na samoposlugu i da eventualno donekle osvijesti odgovornost izbora. Riječju, on se ne bi trebao igrati predviđanja povijesti, jer se ni jednom znanstvenom metodom ne može predvijeti budući tijek povijesti, kako veli Popper..
...“Propitivanje uloge intelektualca, osobito se intenzivira u kriznim, iliti „nenormalnim vremenima“ kada se od njih očekuje detektiranje uzroka problema pa posljedično, napose i davanje recepta za „ozdravljenje“ bolesnih pojava i društva.
Posebice je to slučaj u „malih naroda“ gdje se nekako smatra da bi intelektualac, eto, mogao riješiti sve probleme dotičnoga društva.
U takovom javnom mnijenju shvaćanja pozicije i značaja intelektualca, krije se njegova nezahvalna pa i „opasna uloga“ jer ga se poima kao onoga koji je iznad kriznosti te u nju može intervenirati odozgo kao nekakav deus ex machina. Na taj mu je način namijenjena romantično-utopijska uloga koja nimalo ne korenspodira s društvenom zbiljom.
...“To što su u Hrvatskoj uglavnom književnici figurirali kao „dežurni intelektualci“ zapravo dokazuje da su „zastranili“ jer ih je nerijetko vodila žeđ za senzacijom iznikla iz književnog i pjesničkog imaginarija, te vlastite osobne doživljajnosti.“
...“Naposljetku nam se nadaje pitanje, - čemu intelektualci u hrvatskom prostoru danas i ovdje, to jest u postmoderno doba? Možemo odmah odgovoriti, nimalo optimistično, da je sa strane reglementacije, njihova uloga nažalost prešućena, to jest ni jedan relevantan akter društveno-političke scene ne nalazi potrebnim da ih konzultira, ne nalazi uopće nužnost njihova postojanja, ne primjećuje ih. Politički aparat ne voli da ga netko dnevimice poziva na odgovornost i ozbiljnost vršenja funkcije mada je on na nju odabran voljom naroda, elektorata. Dapače, on ga toliko prezire da već javno govori kako postojanost naroda, elektorata postoji svake četiri godine i to jedan jedincati dan (na izborima).
...Postmoderna epoha oduzela je intelektulcu svaku građu, svaki materijal i svaki smisao djelovanja, ona ga je naprosto eliminirala kao suvišnu nepotrebnost, ili stvar modernističke prošlosti. Glas intelektualca u takvoj sredini više čak ne bi bio niti ridikulan, dakle nepotreban, jer nema vrijednosti --budući da su sve jednake--na koje bi njegov apel upozorile, a one bi reaktivno odzvonile. Slijedi kao normalna doduše radikalna konzekvencija: ako i ima neki zalutali ridkulni intelektualac „opće prakse“ treba ga ukinuti, istrijebiti da ne mrči prostor postmodernoga doba, sretnog i dovršenog“ kraja povijesti“, lagodne i komotne kartične filozofije života. Ali što ćemo u slučaju da „kraj povijesti“ nije dospio do kraja, te da je „kartična filozofija“, naprotiv, blizu kraja?
***
Cvjetko Milanja rođen je 1943. godine u Zaglavu (Dugi otok) gdje stječe osnovnoškolsko obrazovanje. Gimnaziju pohađa u Zadru, a Filozofski fakultet u Zagrebu (jugoslavenski jezici i književnosti, te talijanski jezik). Poslijediplomski studij magistrirao je u1975. također u Zagrebu, a 1978. i doktorira, na istom fakultetu. Od 1976. do 2008. radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na katedri za Noviju hrvatsku književnost.
U više je navrata bio gost- profesor na njemačkom sveučilištu u Kolnu. U svojstvu gosta-profesora predavao je godinu dana na riječkom Filozofskom fakultetu, a kao predavač radio je i na drugim sveučilišnim centrima (Osijek, Zadar), te u inozemstvu ( Mađarskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji).
Uz brojna sudjelovanja na domaćim i inozemnim simpozijima, suradnju u enciklopedijskim projektima Školske knjige i Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, autor je i izvođač znanstvenih projekata (O poratnom hrvatskom romanu, Slamnigovi dani u Osijeku, Ekspresionizam u hrvatskoj umjetnosti i književnosti, Modernitet hrvatske književnosti zadnje trećine 20. st., Hrvatsko pjesništvo 20.st.).
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
