"Bio je dadaist prije dadaista, nadrealist prije nadrealista", kazao je Eugene Ionesco. I već to priznanje danas pomalo zaboravljenom i zapostavljenom Urmuzu, što ga je izrekao njegov glasoviti sunarodnjak, bilo bi dovoljno da pobudi pažnju i respekt čitatelja zainteresiranog za avangardu, apsurd, inovativnost, parodiju, grotesku ili antiliteraturu, kako su neki opisivali Urmuzove tekstove.

Unatoč tomu što su ti tekstovi bili vrlo kratki ("roman u četiri dijela" na svega nekoliko stranica!) i što ih je za života objavio samo dva, a nakon njegova samoubojstva 1923. godine pronađeno svega desetak, Urmuza u stručnoj literaturi gotovo beziznimno navode kao pionira nadrealizma, futurizma, dadaizma i ekspresionizma. Živio je, pisao i umro na nesvakidašnji način, a njegova je rana i eksplozivna bukureštanska pojava toliko izdvojena iz glavnih europskih tokova navedenih pravaca da se čini – upravo nemogućom.

Ako i postoje mnoge usporednice sa svakim od spomenutih pravaca, Urmuzovo se djelo ne svodi ni na jedan od njih, i može se mirne duše reći da je njegova važnost upravo u tome što je pisao onako kako nitko prije njega nije pisao. Samonikao, odbacivan i osporavan, bio je i ostao gotovo neshvatljivo originalan.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.