Dunja Matić esejističkim plugom kroji široku semantičku brazdu čije kritičnosti, dakle, ne ostaju pošteđeni ni 'njeni', ni 'njihovi'. Osim što je riječ o sjajnom informativno-ispovjednom kolažu, knjiga eseja Previše truda k tome je i zbirka pomno poliranih tekstova iznimne publicističke, na mjestima i literarne kvalitete. Uzmemo li u obzir sveobuhvatnu vrijednost ponuđenog naslova, ovaj ćemo trenutak...

Uzmemo li ukupnu Matičinu produkciju kao kontekst, Cvetnićevu ćemo knjigu priča naslovljenu 'Nulta tolerancija i druge priče' sasvim sigurno promotriti kao jedan od njenih važnijih recentnih literarnih trenutaka. Usporedimo li je, međutim, s ponajboljim proznim ostvarenjima u Hrvatskoj i regiji, nisam siguran hoćemo li doći do zaključka nalik onom u prvom slučaju.

Usporedimo li 'postulate' iznesene u završnom, desetak godina starom 'Prijedlogu za ukinuće hrvatske književnosti', lako ćemo primijetiti da je praksa na koju je Pavličić tada ironijom upozorio znatno uznapredovala. Do te mjere da broj lajkova ili objava na čijoj Facebook stranici pojedini autorice i autori u svojim biografijama ističu kao referencu. Da ne govorimo o tragikomičnom udjelu 'višestruko...

Ovu knjigu, imamo li u vidu moguću koliziju analitičke kritike i čitalačkog horizonta očekivanja (osobito u domeni tzv. novinske kritike), utoliko valja prihvatiti i kao priručnu studiju – rad koji teorijski osviještenim čitaocima pomaže poboljšati čitanje koncentrirano na tvarnost i kakvoću jezika: čitanje koje, izvan strogih stilističkih krugova, postaje sve rjeđe.

Ono što može (i ne mora) biti problem, sukladno horizontu očekivanja, autorov je 'povratak' u komfornu stvaralačku zonu, pri čemu je riječ o posezanju za poetičkim obrascima kakvi, s izuzetkom prvijenca i nedavne zbirke pjesničkih proza ('Knjiga praznika'), mogu biti protumačeni kao 'igra na sigurno'. Iz tog proizlazi sljedeća nedoumica: ima li uopće smisla proizvoditi 'homonimne zbirke' jednu za drugom?