Pavao Pavličić : Ćao-mjao
U pogovoru knjizi Pavla Pavličića "Ćao-mjao" (Lađa od vode, 2024.), čiji podnaslov glasi Uvod u fenomenologiju hrvatske mahnitosti, književni kritičar i povjesničar Mario Kolar s razlogom se posebno osvrće na esej izvorno objavljen u Akademijinu Forumu 2013. Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti (iste godine prenijela su ga i Moderna vremena, op.ur.). Prije desetak godina mogao je izazvati čuđenje, pa i nezadovoljstvo na književnoj sceni i među čitaocima, no njegovo recentno čitanje lako će nas navesti na zaključak kako je posrijedi bilo – proročanstvo. Doduše, ironizirane prakse kojima se u eseju autor bavi niti onda nisu predstavljale distopijsku ilustraciju mogućeg – one su naprosto humoristični komentar odnosa koji su se „krili“ iza tekuće produkcije, a koji često put ne proizlaze iz estetičke valorizacije neopterećene primarno neknjiževnim kontekstom poput ideologije, ličnih poznanstava, članstva u kojem od strukovnih udruženja i tome slično.
Ćao-mjao
Razlog zbog kojeg o Prijedlogu možemo razmišljati kao o proročanstvu radikalan je ton koji, više no praksu od prije jedne decenije, oslikava recentnu situaciju. A ona je obilježena nikad intenzivnijim marketinškim aspektom (koji uključuje snažan „gerilski marketing“ na društvenim mrežama), nikad naglašenijom ideološkom motiviranošću u selekciji (što je osobito uočljivo u recentnoj antologičarskoj praksi), nikad naglašenijom podijeljenošću u institucionalizirane književne tabore (DHK i HDP), vjerojatno i nikad otvorenijom naklonošću Ministarstva kulture prema nekolicini uvijek istih izdavačkih kuća (nauštrb onih „manjih“). Odmak „težak“ deceniju u nekim bi ranijim razdobljima jamačno bio nedostatan da bismo konstatirali dramatično pogoršanje prethodno dijagnosticiranog stanja, ali u digitalno doba decenija predstavlja vječnost.
Dovoljno je reći kako je 2013. utjecaj društvenih mreža na produkciju i recepciju još uvijek u nas bio razmjerno zanemariv, dok danas štošta zavisi upravo o broju lajkova koji su, sukladno tržišnoj logici, za izdavača neusporedivo važniji nego „ozbiljna kritika“. O razlozima sunovrata književne kritike u beznačajnost može se napisati najmanje jedan zaseban osvrt, pa bih od navedenog istaknuo tek u eseju istaknutu „politiku dodvoravanja“ autorima/izdavačima – misli se na pisanje panegirika – čemu je posvjedočiti mogao svatko makar ovlaš involviran u ovdašnje prilike. Prijedlog „podržava“ navedenu praksu, sve s ciljem srozavanja kriterija, a samim tim i nestajanja granice između kvalitetne i nekvalitetne literature. Ironija je, naposljetku, u sljedećem – Pavličić za potrebe ironije „prepisuje“ tada (i sada) važeću praksu o kojoj se ne govori na glas, te tako ukazuje na degradaciju književnog polja u ionako degradiranoj hrvatskoj kulturi.
Pored „uputa“ danih kritičarima, tako ukazuje i na „potrebu“ za što većim brojem književnih nagrada čija je važnost recepcijski manje-više poistovjećena; u ranijim smo prigodama spominjali opskurnu inflaciju književnih nagrada, iz čega proizlazi da sintagma „višestruko nagrađivani književnik“ u nas predstavlja pravilo, a ne izuzetak. Sva je ironija Prijedloga, ukratko, u vjernom prikazu zbilje, iz čega je moguće izvući sljedeći zaključak – tekst je ironičan onoliko koliko je ironična stvarnost o kojoj govori.
Na tom je tragu i esej izvorno objavljen u časopisu Nova Istra 2017. – Prednacrt Zakona o cenzuri – koji poseban naglasak stavlja na ono o čemu je poželjno, a o čemu nepoželjno pisati. Ironičan pristup delikatnoj temi, razumljivo, može izazvati i ljutnju i podsmijeh (rjeđe oduševljenje), no upućivanje na postojanje „neslužbene cenzure“ svakako je rijedak trenutak nedvosmislenog literarnog suočavanja s tematsko-motivskom i sadržajnom selektivnošću koju može primijetiti iole upućeniji čitalac. U središte autorova „priželjkivanja“ tako će dospjeti tzv. politička korektnost – zapanjujuće učinkovito sredstvo neslužbene cenzure u eseju poistovjećeno s religijom. Nameće se pitanje kako odgovoriti na redukciju slobode govora čija je priroda neformalna. Kao (duhovito) rješenje autor nudi zakonsku formalizaciju cenzure koja će, budući da nam nije strano kršiti zakone, izazvati otpor. Rješenje je to temeljeno na „teoriji zabranjenog voća“, a njegova implikacija u zbilji predstavlja sredstvo „spašavanja“ hrvatske književnosti. Ironijski pristup u dvama slučajevima, međutim, izvjesno implicira i Pavličićev skepticizam apropos mogućnosti promjena praksi kojima posljednju deceniju osobito svjedočimo.
2013. godine utjecaj društvenih mreža na produkciju i recepciju još uvijek je u nas bio razmjerno zanemariv, dok danas štošta zavisi upravo o broju lajkova koji su, sukladno tržišnoj logici, za izdavača neusporedivo važniji nego „ozbiljna kritika“.
Usprkos prividnoj nelogičnosti redoslijeda u ovom osvrtu – prva tri eseja pokrivaju „širu sliku“, ostali se manje ili više tiču literature – idejno preklapanje uvjetuje da nakon završnih dvaju, riječ-dvije napišemo o uvodnim trima tekstovima. Posrijedi je dijagnostička priroda koja eksplicitno dolazi do izražaja u esejima: Uvod u fenomenologiju hrvatske mahnitosti (Republika, 1995.), CNS (Republika, 1997.) i Ogled o hrvatskoj infantilnosti (Književna republika, 2003.). Prvi tekst, dotičući se iskustva Marina Držića (Dundo Maroje; urotnička pisma) pritom apostrofira „teror nad pametnima“, progovarajući tako o zajednici kojom bi vladali (ili kojom vladaju) luđaci. Premda ne postoji eksplicitna poveznica, tekst svakako može podsjetiti na kultni esej talijanskog historičara ekonomije Carla M. Cipolle (Temeljni zakoni ljudske gluposti, 1976.; hrvatsko izdanje objavio je Sandorf 2022.), mada uz barem jedno znatno razilaženje. Ono se tiče Pavličićeve teze o „uspješnoj borbi“ koju Zapad vodi protiv budala, naspram čega je Cipolla, vodeći se egzaktnim pokazateljima, o udjelu i utjecaju budala skloniji govoriti kao o konstanti – civilizacijski univerzalnoj i nepromjenjivoj. Spomenutu tezu, s vremenskim odmakom, nedvojbeno opovrgava recentna politička praksa – dovoljno je, uvažavajući autorov proklamirani otpor prema političkoj korektnosti, osvrnuti se na aktualnu predsjedničku kampanju u SAD-u.
Drugi tekst razmatra „nekrofiliju“ kao dominantno stanje ovdašnjeg društva (CNS je skraćenica za „Croatian Necrophile Society“) – stanje sveopćeg mrtvila i apostrofiranja poraza (pa i „želje da bude loše“), međutim, otvara prostor za polemičku interpretaciju napisanog. Autor tako upućuje na povijesne, psihološke i filozofske uzroke spomenutog stanja, te ujedno opovrgava „nekrofilsko“ negiranje postojanja heroja u društvu, referirajući se prije svega na ratne heroje. Ono gdje je prostor za polemiku uočljiv tiče se politički motivirane prostitucije apostrofiranog herojstva (naročito u predizborno vrijeme), kao i njegove hiperinflacije (suspektno velik broj ratnih veterana koje i tridesetak godina nakon rata nazivamo braniteljima). U spomenutom mrtvilu, na ovaj ili onaj način (u manjoj ili većoj mjeri), sudjeluju svi čimbenici društvenog života, no ono nije neovisno o politički motiviranoj namjeri (o kojem god da je ideološkom predznaku riječ).
Asocijacije koje proizlaze iz ilustracija razmatrane „nekrofilije“ pojedine čitaoce zasigurno može podsjetiti na knjigu "Gulaš od ptice turul" (2008.; hrvatsko izdanje objavila je nakladnička kuća Gymnasium 2022.) poljskog pisca i novinara Krzysztofa Varge – s tom razlikom što Varga, kao uzrok mrtvila u mađarskom društvu o kojem piše, ne vidi politički motiviranu minorizaciju, već maksimizaciju heroizma – svojstvenog ponajviše „malim“ narodima, dodao bih. Stoga se veća vjerojatnost vrijednosno konsenzualne recepcije odnosi na treći spomenuti tekst koji, pored ostalog, uzroke za ovdašnju infantilnost utvrđuje u identitetu, kontinuitetu i autoritetu.
Kako odgovoriti na redukciju slobode govora čija je priroda neformalna? Kao (duhovito) rješenje autor nudi zakonsku formalizaciju cenzure koja će, budući da nam nije strano kršiti zakone, izazvati otpor. Rješenje je to temeljeno na „teoriji zabranjenog voća“, a njegova implikacija u zbilji predstavlja sredstvo „spašavanja“ hrvatske književnosti.
Esej Ćao-mjao (Forum, 2017.) prvi je od šest uvrštenih tekstova usredotočenih na književne fenomene. Pored ovog i završnih dvaju tekstova to su još: Po čemu je fantastika fantastična? (izlaganje sa simpozija održanog u Splitu 2016.), Tlapnja uspomene (Alfa, 2014.) i Kako sam pisao o ratu? (Pulski dani eseja, 2022.). Polazeći od vica temeljenog na paralogizmu (nenamjernoj logičkoj pogrešci), Ćao-mjao se dotiče problematike suvremene interpretacije književnog teksta koja dopušta, čak i potiče, što raznolikije (katkad i što besmislenije) pristupe. Spomenutu problematiku Pavličić ilustrira ad hoc interpretiranjem dvaju klasika renesansne (Marulićeva "Judita", Držićev "Dundo Maroje") i dvaju klasika modernističke literature (Cesarićev "Oblak", Krležin "Povratak Filipa Latinovicza"). Kao razlog za takvu praksu, pored ostalog, navodi pomodarstvo, ali i „skupljanje poena“ u akademskom životu (primjerice u vidu znanstvenih radova). Ono što se čitaocu nameće kao zaključak jest i to da je svrha spomenute „metode“ mogućnost afirmativnog pisanja o nekvalitetnoj literaturi – upravo je taj zaključak na tragu ranije spomenute tranzicije književne kritike u nekritičke i neknjiževnim razlozima motivirane panegirike na račun literarnog mediokriteta.
Nadalje, esej o fantastici jednostavan je sažetak „vodiča“ za čitanje i pisanje spomenutog žanra po kojem je, kao što znamo, Pavličić široj publici najpoznatiji. Uzimajući za primjere priče Karola Čapeka, Jorgea Luisa Borgesa i Honoréa de Balzaca, autor daje precizne naputke – fantastična se priča nužno zbiva u „ljudskom svijetu“ (za razliku od bajke/basne), čudo je glavna tema ili glavni motiv priče, ono se dogodilo u svijetu realističke zakonitosti (otud usporedbe s realističkim romanima), i ono ne smije biti objašnjeno.
Tlapnja uspomene rekonstrukcija je sjećanja na dvije najpoznatije Pavličićeve memoarske proze: "Dunav" (1983.) i "Šapudl" (1995.). Pored toga, naglašeno je i autorovo viđenje razlike između pojmova „memoar“ te „autobiografija“ – potonji pojam, naime, promatra kao vrijednosni sud; pritom se kao logično nameće pitanje žanrovskog određenja spomenutih dviju knjiga (napose prve, nerijetko predstavljane kao „lirska proza“ ili „roman“), s čim je osobiti problem imala „stara kritika“. Ono možda važnije tiče se uočene tendencije tematske tranzicije iz „općeg“ u „lično“ – naznake privida „kraja povijesti“ (sintagma američkog filozofa Francisa Fukuyame), koja će se manifestirati u domaćoj literarnoj preokupaciji. Spomenuta su tako djela Irene Vrkljan ("Svila, škare", 1984.) i Josipa Horvata ("Preživjeti u Zagrebu", 1989.), ali je i naglašena iznevjerenost „kraja povijesti“ u tadašnjoj balkanskoj zbilji – krajem osamdesetih, odmaknemo li se od literarnih tendencija, činilo se da povijest ne završava nego počinje.
U posljednjem od navedenih eseja Pavličić navodi razloge zbog kojih o ratu ne piše eksplicitno, a kao temeljni razlog ističe taj da rat nije osjetio na vlastitoj koži. Drugim riječima, eksplicitno pisanje o ratu radije prepušta nosiocima neposrednog iskustva, što ne znači da rat – obično u službi raspleta djela – ne koristi kao kontekstualno stilsko sredstvo. Dva su razloga zašto to čini, dramaturški i lični, a kao primjere navodi knjige kao što su "Diksilend" (1995.), "Kronika provincijskog kazališta" (2002.) ili "Devet spomenika" (2006.).
Mario Kolar s pravom upozorava na Pavličićev značajan feljtonističko-esejistički opus (dvadesetak knjiga) koji je, recepcijski gledano, u sjeni kriminalističkog žanra, fantastike, pa i onog dijela opusa koji potpada pod stvaralaštvo za djecu i mlade. U kontekstu ove knjige kao osobito važan naslov ističe "Rukoljub" (1995., 2001.), djelo sačinjeno od šesnaest Pavličićevih javnih pisama upućenih „slavnim ženama“. U pismima koja je objavljivao od 1980-ih do 2000-ih Pavličić preispituje „problematična“ mjesta hrvatske kulture i društva; shodno tome, knjigu "Ćao-mjao" Kolar ističe kao autorov nastavak „obračuna“ s konkretnim sociokulturnim kontekstom. I to čini, dodao bih, nepretenciozno – neovisno o tome jesmo li ili nismo suglasni s iznesenim stavovima. Drugim riječima, Kolar u pogovoru spominje "Rukoljub" time potkrepljujući tvrdnju o kontinuitetu Pavličićeva neuvijenog propitkivanja „neuralgičnih mjesta hrvatske kulture i društva u cjelini“.
A njih je, dodao bih, sve više – usporedimo li „postulate“ iznesene u završnom, desetak godina starom Prijedlogu za ukinuće hrvatske književnosti, lako ćemo primijetiti da je praksa na koju je Pavličić tada ironijom upozorio znatno uznapredovala. Do te mjere da broj lajkova ili objava na čijoj Facebook stranici pojedini autorice i autori u svojim biografijama ističu kao referencu. O tragikomičnom udjelu „višestruko nagrađenih književnika“, kao i o medijski relativiziranoj „hijerarhiji“ književnih nagrada da ne govorimo.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Ćao-mjao : Uvod u fenomenologiju hrvatske mahnitosti
- Umjetnička organizacija Lađa od vode 05/2024.
- 168 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789535071952
Pavao Pavličić poznat je čitateljima prije svega kao romanopisac i novelist, a kako je mnogo pisao za novine mnogi ga pamte i kao feljtonista. Svi oni koje će ovih devet tekstova, objavljenih u knjizi 'Ćao-mjao', na aktualne kulturno-političke teme iznenaditi, trebali bi prvo pročitati njegovu raniju knjigu 'Rukoljub' pa će vidjeti da je zapravo riječ o kontinuitetu njegova izravnog i neuvijenog, ali trezvenog propitivanja neuralgičnih mjesta hrvatske kulture i društva u cjelini.