Tematski registar Rubema Fonsece čine krajnosti, socijalne, moralne i psihološke, odnjegovao je tijekom godina poetiku iznimnog, izoštravao iskliznuća u svakodnevnom i uobičajenom, a sve to prosijavao kroz naturalizam, čak brutalizam rečenice. Izravan i sirov pripovjedni stil, gorak humor i reska ironija novum su u odnosu na kitnjastu metaforiku kakvoj su u to doba skloni brazilski književnici.

'Idila sa psom koji se utapa' snažno povlači u razmišljanja o gubicima i sjećanju, o obitelji i zajedništvu, o ljudskoj krhkosti i nemoći, ali i o tom vitalitetu koji se u nama sve do one finalne točke neprestano obnavlja, dakako, ako mu dozvolimo, ako se ne prepustimo ništavilu.

I tako, u neredu i gužvi, nastajao je moj novi jezik, i moj novi život u toj zemlji Francuskoj. Nešto kasnije formirao se i moj književni panteon. To su mahom oni pisci kod kojih olovka piše srcem. Dobra književnost nije znanje, dobra književnost je sumnja. Posljednje utočiste za nervozne lunatike, etilske anđele, izbjeglice i lutalice. Najbolje knjige nisu 'pametne', one su žive.

Fikcija je djelotvorno sredstvo spoznavanja stvarnosti, čitanjem kvalitetne književnosti dobivamo uvid u najrazličitije svjetove, ulazimo u tuđe psihe, tuđe priče postaju naše, stvaramo nove spoznaje, obogaćujemo se, razvijamo empatiju koja je danas i te kako važna.

O ženskoj traumi koja uspijeva prosijecati i potamnjivati i najmajušnije momente svakodnevnih zadovoljstava pisala je Ivana Bodrožić i u prijašnjim djelima, a u novom romanu 'Sinovi, kćeri' autorica se iznova, prepoznatljivim pripovjednim sredstvima, ali s novim, kompleksnijim sklopom motiva, zaokuplja tematikom razmatranom u prethodnicima, onom drugosti i drugotnosti, identiteta i roda, bola i krivnje,...