Maryam Madjidi osim podvojenosti spram vlastita porijekla i domovine pažljivo bilježi taj pipav i nepredvidiv put došljaka, stranca, nezvanog, nevoljko primljenog, ali ne nužno i prihvaćenog, političkog izbjeglice, falš Francuza, egzilanta, azilanta, imigranata, iskorijenjenog, na odredištu isključenog i na koncu krajnje depriviranog, poniženog... svih tih rubnih i 'sumnjivih' kategorija.

Žudimo za srećom, ali često nam izmiče. Sasvim je moguće da su neki ljudi nadareniji za sreću od drugih. Tvrdim da je naša najveća pogreška glumatanje da život nije tragičan, da možemo izbjeći životne tragedije. Možemo naučiti nositi se s tragičnim trenucima i možemo možda umanjiti bol, ali neprestano biti sretni, to naprosto nije moguće.

Ne smetaju mi usporedbe sa Bukovskim, to je tako, mogao je da bude i neki drugi autor, usporedbe uvek postoje, neko to na taj način vidi i to je u redu. Bukovski je bio veliki pesnik, meni je puno značio, ne onoliko koliko priče Roberta Valzera koje mi znače mnogo i danas.

Posve sam svjesna da moj roman, iako smješten u prošlost, govori o asimilaciji, o suočavanju sa strancima, o izbjeglicama, o emancipaciji isključenih i depriviranih, tako da mu je tema vrlo suvremena i aktualna, sad možda i više nego prije pet godina kad je objavljen u Poljskoj. Ovom pričom iz davnina mogla sam puno reći o današnjici.

Lidija Dimkovska u oba se romana usredotočuje na tematski čvor nepripadanja, isključenosti, otpadništva, ukratko - drugosti, koja kod njezinih protagonista može biti nacionalnog, vjerskog ili ekonomskog predznaka. Zaokuplja se animozitetom između Makedonaca i Albanaca, katolika i pravoslavaca, antagonizmom istoka i zapada ili pak pojedinih sastavnica nekadašnje Jugoslavije, a u užem smislu nepovjerljivosti...