Puškinovo veliko djelo frca i iz njegovih pisama – to je, dakako, on - još otvoreniji i izravniji, bez paravana i zavjesa. Rečenice koje Vizelj prenosi iz njegovih pisama zapete su onom pucajućom snagom i odvažnom zrelosti kakve, s jedne strane, povlači providnost genija, a s druge pak neumoljivost, snaga karaktera, a iz te napetosti izbija suptilno, trepereći kao nevidljiv duh od dima, istina ljudskog...

Ono što ova knjiga ne dopušta zaboraviti jesu prije svega ljudske sudbine. Da bi se ukazalo na njihovu specifiku uvodno poglavlje razrađuje terminologiju i, ne slučajno naslovljeno u pluralu, židovske identitete. I oni su povijesni fenomen i stoga podložni mijenama. Pokazuje nam to razrada definicija judaizma u religijskom sadržaju pojma od kojih su spomenute najvažnije: ortodoksna, reformna i konzervativna.

Ozren Biti svoju knjigu profilira kao studiju prezentirajući u uvodu 'epistemološku podlogu' čiju samu srž čini izdvojeni pojam celebrity i njegovo seciranje na 'oltarima' različitih teorijskih pravaca. Cilj je uputiti na distinktivnu kvalitetu kulture celebrityja u odnosu na mnogo starije oblike kulture slavnih, onakvih kakvi su bili prije pojave modernih i suvremenih medija (20. stoljeće).

Ako čitanje ove knjige dnevničkih zapisa Virginije Woolf može nečemu poučiti, onda je to prije svega misao koju knjiga spontano nameće, a koja čitatelju sugerira kako pisac, odnosno piščevo djelo nije ovdje kako bi bilo uklopljeno – ili još gore, ukalupljeno, već je tu kako bi njegovalo (svakako, i uvećavalo), njegovu 'pomaknutu individualnost', koja, kakva god da jest, u zbilji jest jedna vrst...

Pa premda je ove svoje memoarske zapise, literarizirana sjećanja na nekoliko, bez daljnjega, zacijelo najburnijih godina svoga života, Hertha Pauli pisala trideset godina nakon što je svjedočila tragičnome padu, okupaciji evropskih država bestijalnim, krvavim mlinom fašizma, napisala ih je bez trunke samosažaljenja i jada, ožalošćene nemoći i tuge kakva neminovno proizlazi iz perspektive gubitka i...