Čija je, zapravo, povijest koju smo proživjeli, u kojoj se mjeri individualno pamćenje uklapa u političku povijest i historiografiju? Koji su to parametri za „objektivnu“ prosudbu prošlosti koja je ostala iza nas, za prosudbu “svijeta koji smo izgubili“? U tim se misaonim koordinatama kreće moje „okularno“ viđenje stvarnosti Istre u prvome desetljeću poslije velike drame Drugoga svjetskoga rata....

Svatko ima pravo da bude bolji nego što je bio pa to priznajem i hrvatskim lingvistima, ali nitko nema pravo svoja kolebanja svaljivati na tuđa leđa. Htjeli smo mlade pravopisce upravo stoga što ih ne muči prošlost, ni njihove izjave da su hrvatski i srpski jedan jezik, ni naknadna poricanja svega toga. Oni jednostavno govore, pišu i istražuju hrvatski jezik i za Novi Sad ih nije briga. Htjeli smo postići...

Tradicija bi trebala biti živ i dinamičan dijalog između »onog što je naše« i »tuđega«, ali kod istočnoeuropskih naroda taj proces ne teče tako zbog toga što mi tuđe prisvajamo i nazivamo svojim, a bojimo se onoga što ne možemo prisvojiti – to je poznati strah od gubitka identiteta u široj europskoj zajednici. Mi ne poznajemo kulturna prožimanja, već samo slijed histeričnih prisvajanja. S tim...

Pogled likova 'Metastaza' na svijet ne razlikuje se puno od onoga iz 'viših' društvenih slojeva, samo što im stil života omogućuje da sve to provedu i u praksi. Rečenice prepune mržnje i predrasuda koje izgovaraju neki od junaka čuo sam od puno obrazovanijih ljudi na visokim pozicijama LID: Roman je nastao kao reakcija na sve ono što se događa oko nas. U meni se nagomilala frustracija izazvana...

I zato mi se jako svidjela ideja da u ovoj knjizi prepustim čitatelju da sam zamišlja što više: od izgleda glavnih likova, preko ambijenata u kojima se nalaze, pa sve do misli i osjećaja što ih otkrivaju ili prikrivaju u tim svojim dijalozima. Htio sam što manje opisivati i sugerirati, samo sam odškrinuo vrata i prepustio čitatelju da ih, ako ga zanima, sam širom otvori i zamišlja što je i kakvo je ono...

Hrvatske knjige tiskane u Veneciji u 15. i 16. stoljeću bile su relativno jeftine tako da je, primjerice, jedan svećenik mogao vrlo lako stvoriti svoju privatnu knjižnicu. Prije tiskarskog stroja učitelj u Dubrovniku je za mali brevijar morao cijelu godinu raditi.