Ivan Berislav Vodopija : Book&ništa
Nedavno sam naručio nekoliko polica za knjige. Imam ih već toliko da sam svojedobno na prijevaru, dok su žena i kći bile bez mene na ljetovanju, pola ostave, uz svesrdnu pomoć prijatelja bibliofila koji se razumije u sve i svašta, pa tako i u stolariju, pretvorio u biblioteku. Naravno, kad se vratila s odmora, supruga nije bila nimalo oduševljena ovom diverzijom, ali nije mogla ništa – stavio sam je pred gotov čin. Razmontirati moju malu knjižnicu i ponovno seliti knjige po zakutcima stana, po ormarima, podovima, uza zidove, bilo bi previše komplicirano, a otprije postojeće police ionako su debelo pretrpane. Sada sam novo mjesto za stalaže našao u manjoj sobi u stanu koja je, stjecajem životnih preobrazbi, ostala prazna te sam je iskoristio kao svoj novostečeni radni prostor.
Godine su prošle, spomenuti prijatelj ima ozbiljnih zdravstvenih problema i preostalo mi je samo da listam oglase, tragam po bespućima interneta i nazivam ponuđače. Trajalo je dan, dva i u nas se pojaviše dva mlada, vrijedna dečka, uzeše mjeru te su nakon tjedan dana police bile gotove i postavljene, spravne primiti raznolike stanare. Dio od nekoliko tisuća svezaka bio je zbrinut, lako dostupan, na neki način oživio, postavši raspoloživ rukama, pogledu, dodiru, mirisu.
Da, za mene, kao i svakoga knjigoljupca, knjiga nije samo sredstvo koje prenosi tekst ili sliku, ona je sama živ predmet, poruka, sudionik u komunikaciji. Volio sam ih i prije nego sam naučio čitati. Volio sam ih držati u rukama, ljubavnički osjećati, opipavati. I upravo stoga, kada su mladi maranguni završili posao, nakon prvotna zadovoljstva, osjetio sam tugu. Naime, sav moj knjiški posjed – a nije važno jesam li ih sve pročitao i hoću li ih uopće stići pročitati za života, ne, važno je da sam njima okružen, da mi otvaraju mogućnosti, da mi samom svojom nazočnošću nešto obećavaju, nuđaju slutnje – sve to moje papirnato blago već sad bi stalo na jedan ili dva sticka, USB-a ili kako se već nazivaju ta spremišta olovnih slova pretvorenih u binarne signale. Možda tri, ne znam, namjerno ostajem računalno polupismen, a možda zaista na samo jedan. Knjiga će kao predmet nestati, njen sadržaj svest će se na informaciju. Umjesto knjižara imat ćemo ogromne samoposluge gdje ćemo, uz pekmez, cipele i sunčane naočari kupovati čitave biblioteke svedene na nekoliko grama plastike i metala.
Book&ništa
Da je taj proces obezličenja ireverzibilan svjedoči mi knjiga "Book&ništa" koja me i razveselila i dodatno rastužila. Naslov Ivana Berislava Vodopije, majstora izumirućeg zanata, svjedoči o postupnom i sve bržem uzmicanju kulture tiska općenito. Naime, po ozbiljnim procjenama, za desetak godina i novine će se mahom preseliti na portale. Što li će onda listati dokoni flaneuri kad u predahu svojih lutalačkih istraživanja sjednu u neku od naših kavana. Ništa. I oni će izumrijeti. Pretvorit će se u digitalne turiste, po definiciji Gustava Matosa de Sequire: „Turist je proizvod brzine vremena.“ A Vodopija i Pavešković i množina sličnih mastodonata s nekih će dalekih zvijezda virkati u neka izumrla vremena.
Dakle, već je počelo. Vodopijina knjiga objelodanjena je u prevažnoj i prezanemarenoj nakladi „Ex Libris“ iz Zagreba, znaku za mnoštvo i bitnih i lijepih naslova, koju je pokrenula dragocjena Jelena Hekman. Nedavno se i ona preselila u zvijezde. Nadam se da je tamo gdje sada biva mnoštvo snova uvezenih lijepim koricama. Odnosno da je tamo punina, nasuprot duhovnom ništavilu u koje klize naši ovozemaljski životi.
Ivan Berislav Vodopija finim rječnikom i profinjenim slogom ljepoduha raspreda priču o sebi, čovjeku koji je živio za knjige i od knjiga. Ali ne samo o sebi, shvaćajući vlastitu osobnost metonimijom kulturne atmosfere koja je na putu da potpuno iskopni ili je već iskopnjela. Vodio je on knjižare kakvih više nema, antikvarijate kojih je sve manje, sabirališta duha našemu dobu sve manje potrebna. Stoga njegov naslov svjesno odabire paradoksalan spoj, riječ koju je on sam izmislio kako bi „predočio situaciju u kojoj se danas u Hrvatskoj nalazi knjiga, pod čime mislim i na knjižarstvo, ne samo antikvarno, kao i na nakladništvo. Knjiga kao simbol kulture kod nas je postala roba, i to jedna od najjeftinijih što se može zamisliti. Čita se malo ili nimalo, a izdaje i kupuje još manje, pogotovo kad je posrijedi nešto ozbiljnija literatura.“ Dakle, ništavilo, ništa, praznina.
Prebirući knjige, Vodopija otkriva stvaralačke svjetove, u njima osobnosti, u osobnostima sudbine, u sudbinama dijagnoze ili dijagnozu jedne sredine koja zaboravlja svoju prošlost, prestaje prepoznavati vlastite vrijednosti, briše ostatke vlastita pamćenja. On je poput onoga upornog demona na ramenu mudroslova, spremna neprekidno nas podsjećati da smo zaboravili. Između ostalog knjige kojima je ovjekovječena umjetnost Ive Andrića. Ali nismo zaboravili natezati se oko toga čiji je on pisac, zaboravljajući da je na pitanje je li Hrvat ili Srbin mudro odgovorio „Jesam.“ Uistinu, Ivo Andrić jest, bez suvišnih atributa. Zato je očito zagrebačkoj Gradskoj knjižnici suvišno posjedovati prva izdanja romana "Na Drini ćuprija" i "Travnička hronika". Suvišno do te mjere da prvo izdanje jedne druge piščeve knjige koje im ponudi Vodopija odbiju s obrazloženjem da Andrić ne pripada hrvatskoj književnosti.
Nakon ovoga, pitanja poput „Zbog čega Republika Hrvatska nije otkupila originalna pisma koja je Andrić pisao Eugeniji Gojmerac?“ postaju tragično retorička. Na njih Vodopija odgovara u malo riječi. I to je jedna od vrijednosti njegova pisanja: umjesto krležijanskih vodopada, jednostavnim rečenicama potaknuti na razmišljanje. Ili je i ova moja invokacija misaonosti tek puka tlapnja? Ako i jest, mogu, zahvaljujući Vodopiji, turobno zaključiti da Andrića šovinistički skučeno i materijalno netočno cijenimo ne po pripadnosti, nego da smo u njegovu slučaju pripadnost izjednačili s nepripadanjem ne kao određenjem, već kao kaznom. Kaznimo Andrića jer je odlučio ne biti hrvatski ili, što je grotesknim identitetskim provincijalizmima još gore, ne samo hrvatski! A Vodopiju? Predlažem: kaznimo ga jer je bolno hrvatski. Njegovo pisanje pobuđuje nostalgiju, ali nije nostalgično. Realno je, argumentirano, i zato tužno.
Mnogo je pisaca i djela prodefiliralo ovom knjigom. Rijetka izdanja, ceduljice, plakati otkrivaju čitave zatajene životopise, nutarnje živote, predočuju nepoznato, a poznato osvjetljuju novim bojama. Andrić, Krleža, Parun, Gertruda Munitić, Marijan Zuber, Max Pechstein, Zlatko Gorjan, Zvonimir Golob, Antun Polanšćak, Tonko Maroević, Vera Biller, Otti Berger, Ivšić, Želimir Koščević, Tomislav Gotovac, Divina Marion i još mnogi, mnogi drugi, znani, neznani, zaboravljeni – što nam govore ta imena danas? U svakom slučaju daleko više od onoga što smo u stanju čuti. Recimo, jedno pismo slikara Lea Juneka 1945. iz Pariza upućuje na tragediju izgubljene biblioteke Antuna Polanšćaka u kojoj se kao cjelini „ogledao književni život francuske avangarde i poslijeratne Francuske, jer su književne veze Polanšćaka i francuskih suvremenika bile dokumentirane kroz knjige pojedinih pisaca, nerijetko s posvetama samih autora.“ Ti su ljudi prvenstveno sačuvani u njihovoj materijalnoj ostavštini o kojoj premalo brinemo, nesvjesni da je knjiga uvijek više od knjige. Čitajući ove retke, postajemo svjesni da će se u naše doba elektronskih knjiga i stick-biblioteka sva „papirnata“ knjiška ponuda svesti na antikvarni svijet. Sve naše knjige uskoro će postati inkunabule, nešto dragocjeno, ali preživjelo, prašnjavo, svojevrsna Trnoružica koju će u život buditi tek rijetki cjelovi bibliofilskih prinčeva. Duhovno bogatih i materijalno siromašnih: „Na ljestvici bogatih ljudi nema knjižara niti antikvara.“ Jer „mi živimo u obilju, ali naše današnje obilje isključilo je knjige.“ Zapravo, živimo u oskudici.
Zato evocirati uspomenu na Mirka Breyera, Živka Strižića, Marijana Krovinovića znači odati počast antikvarima i knjižarima kao čuvarima uspomena, kako to čini Vodopija. Samo, kome trebaju uspomene u doba potrošačke kulture, jeftine zabave, kratkotrajnih senzacija? Za njih su sve manje zainteresirani moderni knjižničari i knjižari. Taj nemar mnoge je vrijedne ljude bez formalne osude osudio na damnatio memoriae. Zar je, primjerice, jedna Otta Berger, koja je od rodnih Zmajevaca, preko Zagreba, Njemačke, Švedske, dokončala svoj život u Auschwitzu, zaslužila da „u Hrvatskoj ponovno ostane bez biografije“? Koliko je važan njen životopis podsjetio nas je Vodopija u nekoliko sažetih, ali dojmljivih natuknica. Ostaje, međutim, pitanje hoće li se i nakon ove knjige itko sjetiti Otte, njenoga brata Otta ili „velikana u fusnoti“ kao što su Vjera Biller, Erich Šlomović, Franjo Bruck. Ipak, neki su preživjeli, a žive još uvijek, zahvaljujući Vodopijinim svjedočenjima: „Iako je vjerojatno uz židovsku žutu zvijezdu bio obilježen i ružičastim trokutom, kojim su nacisti obilježavali homoseksualce, Otto se, iscrpljen, iz logora vratio u svoju multietničku Baranju, obljubljen u sredini koja je, po svemu sudeći, pa i prihvaćanju ljudskih prava, neprekinuto pripadala srednjoj Europi.“ Jedini je problem to što nas ova rečenica opominje, parafraziram, da je umrla ili da umire srednja Europa, a s njom i svi mi.
Presadržajna je Vodopijina knjiga, a da bi se opisala jednim člankom. Zaključujem podsjećanjem na danas već potpuno zaboravljene akcije kao što je Autorski izlog u naše vrijeme usputnoj knjižari „Znanja“ u Zvonimirovoj, akcije po kojima je Zagreb bio živa, nadahnuta kulturna sredina. Podsjećam i na sjajan kulturološki opis autorova rodnog Velikog Grđevca koji je za mene dosada uglavnom bio statistički pojam, a sada, nakon Vodopijina nostalgična opisa, postaje metonimijom hrvatske sudbine. U toj oazi izgubljena vremena „Hrvati i Srbi starosjedioci još su do rata gajili nadu u povratak Austro-Ugarske, a šok je bio iseljavanje Srba za vrijeme NDH.“ Nama preostaje znati da nema nade u povratak nekih boljih vremena. Zato odlažem ovu knjigu na svoje nove police, ispunjene meni dragim mirisom svježega drva, da mi je na dohvat ruke. Za mene, za nas, bez budućnosti. Ipak, nisu li i sjećanja, pozorno dokumentirana, lijepo sročena, neka vrsta budućnosti? Ili barem nade.
Book&ništa
- Vodopija art 11/2022.
- 350 str., meki uvez
- ISBN 9789535033608
Premda su posrijedi tekstovi koje ste pisali zasebnim povodima i kroz vrijeme, ovo izdanje funkcionira i kao svojevrsni pregled, sinteza hrvatske avangarde i visokog modernizma ('Druge linije', rekao bi Denegri) i predstavlja izuzetan znanstveni doprinos, referentna je literatura za svako bavljenje navedenim područjima. (Ivica Župan)