Miloš Đurđević : Drugi pogled

Miloš Đurđević: Drugi pogled

Prvo na što je važno upozoriti kada govorimo o "Drugom pogledu", novoj knjizi pjesnika, urednika i antologičara Miloša Đurđevića podnaslovljenoj O suvremenoj poeziji i povezanim temama, jest opredijeljenost za autorice/autore te opuse koji pretežno ne podliježu aktualnom poetičkom trendu. Taj podatak važan je zato što knjiga upozorava na dvije bitne činjenice: da mimo posljednjih desetak godina dominantne hipermetaforičke poetike postoje recentni estetički vrijedni primjeri, te da pojedini živući „kanonski“ autori i dalje stvaraju (nerijetko vrijednu poetsku građu). Samim tim Đurđevićev "Drugi pogled" podsjeća, premda ne izrijekom, na nejednaki recepcijski tretman one recentne literature koja poetički odgovara trendu i one koja trendu ne podliježe. U uvodnim bilješkama autor ujedno sugerira ulogu marketinga te društvenih mreža, pritom ističući mogući problem arbitraže, što pedantniji konzumenti suvremenog pjesništva mogu potkrijepiti lokalnim/regionalnim (Sven Adam Ewin, Radmila Petrović), kao i globalnim primjerima (prisjetimo se Rupi Kaur).

Drugim riječima, sud lajkova na zakazanim ročištima nije nužno opterećen prethodnim čitalačkim iskustvom, samim tim ni estetičkim kapacitetom nužnim da bi superlativi bili dodijeljeni ostvarenjima koja to neprijeporno zaslužuju. U tom smislu ova je kritičko-esejistička zbirka i panorama pretežno domaćeg te regionalnog pjesništva pedantnijim čitaocima podsjetnik, a manje iskusnim čitaocima prilika upoznati većinom noviju produkciju autora koji su obilježili vrijeme od konca šezdesetih do danas.
 

Drugi pogled Ðurđević Miloš

Knjiga je podijeljena u dva dijela. Prvi čini izbor autorovih književnih kritika i mikroeseja o poeziji (uz odgovor na anketu, tekstove o fotografskoj izložbi, časopisu, publicističkoj knjizi i intervju) na temu najčešće novijeg stvaralaštva poetički/naraštajno heterogenih autora, a drugi je dio djelomično preinačeni izbor fragmenata novije produkcije ranije realiziran za tjedni magazin Forum.tm 2018 godine. Oba slučaja potkrepljuju autorov kritički te antologičarski usud, s tim da je neopterećenost recentnim poetičkim dominantama, kao i pitanjem društveno-mrežne arbitraže, vidljiviji u panoramskom pregledu neutralno naslovljenom Jedan isječak iz suvremene poezije.

U izboru iz pretežno novije produkcije dvadesetero autorica i autora tako su zastupljena širem čitateljstvu poznata imena poput Gordane Benić, Branka Čegeca, Miroslava Mićanovića ili Andriane Škunca, ali i imena koja manje-više ne podliježu arbitriranju Facebook-publike poput Stjepana Gulina, Dubravka Detonija ili Voje Šindolića. Neka mi iskusni čitaoci ne zamjere, no višegodišnje praćenje spisateljsko-recepcijskih procesa na društvenim mrežama, što se osobito odnosi na mlađu populaciju, daje mi za pravo iznijeti sud da su drugo spomenuti autori širem recentnom krugu ljubitelja poezije manje poznati ili, kao u slučaju Jasne Melvinger, potpuno nepoznati.

Slično se usudim pomisliti i kada su posrijedi Milorad Stojević (kao jedan od zacijelo najvažnijih postmodernističkih autora), pa i Sanja Sagasta (o čijim sjajnim zbirkama „lezbijske“ poezije kao što su "Saphino ogledalo" i "Spirale" danas, barem na društvenim mrežama, pretežno nema ni spomena). Takav izbor samim tim upozorenje je na „kulturu zaborava“ koje njeni protagonisti često put nisu svjesni. Spomenute su Sagastine zbirke, primjerice, objavljene 2005. i 2012., prije osamnaest odnosno jedanaest godina, što u digitalnom dobu, čini se, znači vječnost. Đurđevićev je izbor, pored ličnog afiniteta, motiviran i tim problemom, usprkos maloj vjerojatnosti da će kritičko-panoramsko ukoričenje utjecati na promjenu odnosa (prosječnog) čitaoca prema literarnoj dijakroniji (potonje valja shvatiti kao stilsku figuru).

Napokon, važno je dodati da su tekstovi koji sačinjavaju prvi dio knjige uglavnom pisani za štampane medije (Književna Republika, Gradina, Prosvjeta, Tema) čiji je domet/utjecaj, osobito kada je o literaturi riječ, limitiran u korist digitalnih medija.

Prvi dio tako započinje komentarom poezije Marija Suška obilježene, kako piše, neocrtanom granicom metaforičkog i metonimijskog. Predstavljajući Petra Matovića s punim pravom upozorava na angažman nesvojstven njegovoj „poetičko-ideološki disperzivnoj“ generaciji (Matović je rođen 1978.). Stojevićevu poeziju, obilježenu citatnom/paracitatnom, referentnom i persiflažnom praksom, nastoji izložiti simuliranoj recentnoj recepciji ne bi li ukazao na problem literature čija konzumacija podrazumijeva prethodnu književnoteorijsku i književnopovijesnu pripremu (upozorava na „riskantne efekte erudicije“). Pišući o novijoj produkciji Slavka Jendrička poziva se na tezu Marjorie Perloff o jeziku kao mjestu proizvodnje značenja, ali i diskretno ukazuje na pjesnikovu hiperprodukciju posljednjih godina. Poetički rubnu poziciju spisateljice Lidije Vukčević koristi kao argument kojim potkrepljuje tendenciju sužavanja čitalačkog horizonta očekivanja.

Ono na što osobito valja ukazati pritom je Đurđevićev čitalački senzibilitet prema dualizmu u tekstu: bila da je posrijedi dvojnost glasa (unutarnji/vanjski), pozicija glasa spram konstrukcije slike ili, primjerice, odnos lokalnog i općeg (primarno kao civilizacijskih kategorija). U Đurđevićevim je kritikama jednako važan i položaj subjekta kao interpretativnog polazišta. Kritike su k tome većinom imanentne, prostor je impresije sužen i obično se odnosi na neknjiževni kontekst (spomenute opaske o Matovićevoj generaciji ili recepcijski rubnoj poziciji Lidije Vukčević).
 

Drugi dio knjige, kao što je rečeno, panoramski predstavlja naraštajno i poetički heterogene autore, a uz poštivanje dva kriterija: prostornog (Hrvatska/regija) i vremenskog (novije stvaralaštvo). Od prostornog se kriterija, međutim, gdjekad nelogično odstupa (izbor iz poezije američkog pjesnika Kerryja Shawna Keysa i britanske pjesnikinje Fione Sampson). Odstupanje od vremenskog kriterija obično se odnosi na umrle autore (Stjepan Gulin, Predrag Lucić, Tomaž Šalamun) i kao takvo je smislenije, premda se nameće pitanje potrebe za njihovim uvrštavanjem u ovaj panoramski prikaz. Pitanje nelogičnosti pritom nalazimo i u prvom dijelu knjige, osobito kada su posrijedi tekstovi o publicistici (knjiga Nevena Sesardića) i fotografskoj izložbi (Barbara Blasin), manje kada govorimo o reminiscenciji na časopis Quorum, odgovoru na anketu Jezik in fabula (o metodologiji pisanja) ili intervjuu za slovenski Poiesis u kojem Đurđević komentira vlastito stvaralaštvo.

Panoramski je prikaz autorica/autora obogaćen biografskom bilješkom i kratkim opisom poetičkih karakteristika njihova stvaralaštva, a uočljivo je, izuzmemo li umrle autore, nenavođenje godina njihova rođenja. Taj naoko detalj moguće je shvatiti kao postupak kojim Đurđević dodatno naglašava stvaralačku recentnost zastupljenih imena – onih, dakle, pjesnikinja i pjesnika čiji raniji rad običavamo uvrstiti u „postmodernistički kanon“ (sintagmu valja uzeti s oprezom), a koji i dalje manje-više intenzivno pišu/objavljuju. Pritom, uvodno je naznačeno, njihov recentni rad prolazi manje (Detoni, Jovanović, Kopicl, Opačić, Semolič, Tišma, Vujčić i dr.) ili više zapaženo (Mićanović, Jendričko, Benić, Škunca i dr.). Razlozi su i dalje prostorno-jezični (osobito se to odnosi na autore izvan hrvatskog/srpskog govornog područja), marketinški (problem promocije/samopromocije), te poetički (stvaralaštvo obilježeno „zastarjelim“ smjernicama koje je, kao takvo, podložno recepcijskom zanemarivanju). Sve navedeno, ponovimo, valja uzeti u obzir promatrajući čitalački „prosječnu“ poziciju, što recentno odgovara slabom poznavanju „kanonske“ materije i podložnosti društveno-mrežnoj, tržišno uslovljenoj arbitraži.

Vratimo li se na početak knjige, takva strategija čini ispravnom Đurđevićevu tvrdnju da spomenuti izbor nije reprezentativan na širem planu, premda se njegov cilj čini teško mogućim. Naime, „izbjeći postuliranje neutemeljenih i arbitrarnih vrijednosnih sudova“, s obzirom na ovdje naznačeno, teško je moguće, usprkos estetički utemeljenoj argumentaciji koju autor dosljedno koristi. Ta dosljednost, bez obzira što će joj u ovom trenutku malo tko posvetiti pažnju, ključni je razlog za vjerovati arbitru Đurđeviću. Kritičko praćenje i vrednovanje ostvarenja koja pripadaju različitim poetikama moguće je tek ukoliko je motivirano estetikom.

Dakako, takvo što podrazumijeva i autorovu erudiciju koja je, u paketu s intelektualnim poštenjem, naposljetku rezultirala vrijednom knjigom. Neću k tome reći dokumentom vremena, uzmemo li u obzir autorovo nepristajanje na recepcijski trend, već dokumentom o vremenu koji će, budimo za kraj optimisti, sutrašnji ljubitelji poezije u isti mah čitati s oduševljenjem i čuđenjem.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Miloš Ðurđević

Drugi pogled

• Sandorf 10/2023.
• 260 str., meki uvez
• ISBN 9789533514819

Uvijek odmjerena ekspozicija, kao i ranjivost koju se ne ustručava pokazati kao pjesnik zainteresiran za čitav raspon tema vezanih uz ljudsko iskustvo – jezik, društvo, prijateljstvo, ljubav, politiku – dominiraju i u njegovim književnim esejima. U njima Đurđević kritički pristupa širokom spektru suvremene domaće (postjugoslavenske) poezije i pokušava ga raščlaniti, ali mu i pronaći zajedničke nazivnike. (Ivan Sršen)