Miroslav Kirin i Boris Vrga (priredili): Banijska književna antologija
Banijska književna antologija
Neposredan je povod za pojavu "Banijske književne antologije" bio potres koji je pogodio Baniju 29. prosinca prošle godine, nanijevši veliku materijalnu i emocionalnu štetu ionako ekonomski, demografski, pa i kulturološki poratno zapuštenom prostoru. Otežavajuće okolnosti stanja katastrofe sasvim su sigurno otežale realizaciju ovoga zahtjevnog projekta. Tim više, ova knjiga, usprkos manjem tehničkom nedostatku kojega ću se također dotaknuti u ovom tekstu, trenutak je vrijedan čitateljske pažnje. Čak štoviše, neću pretjerati ukoliko antologiju, u skoroj perspektivi, dopišem listi obveznih literaturnih jedinica na studijima književnosti, posebice onih kolegija koji obuhvaćaju razdoblje od početka moderne u (ne samo) hrvatskoj književnosti do današnjih dana.
Sistematizacija banijskoga književnog iskustva minulih oko stotinu i trideset godina, k tome, ukazuje i na neophodno (re)interpretiranje novije hrvatske književnosti, napose u kontekstu prožimanja hrvatske i srpske književne produkcije, kao i onih autorskih opusa koji, dijelom ili u cijelosti, podjednako pripadaju hrvatskom i srpskom književnom korpusu. Zgodna je to prigoda za nasmijati se čestim nacionalističko uvjetovanim svojatanjima opusa književnih velikana regije: onih, naime, koji opusno pripadaju dvjema ili trima književnostima, neovisno o njihovoj nacionalnosti, vjeroispovijedi, svjetonazoru i sličnim za književnopovijesne analize manje bitnim (ili posve nebitnim) parametrima.
Premda je potonje, koliko su god Boris Vrga i Miroslav Kirin nastojali izbjeći zamku neuvrštavanja kojega autora/ice prema književno irelevantnom kriteriju (a u čemu su bili razmjerno uspješni), izvjesno iznevjereno u jednom ili dvama slučajevima. Jedan takav pao mi je na pamet bez prethodnih konzultacija s boljim poznavateljima književne povijesti i sadašnjosti no što sam sâm, onaj Miće Jelića-Grnovića (Jasenovčani, 1942.), autora čiji je opus sve samo ne zanemariv, a čiji je rad kontaminiran svjetonazorskim radikalizmom i posljedičnim osude vrijednim djelovanjem: Jelić-Grnović je, uz ostalo, obnašao i funkciju ministra kulture u samoproglašenoj Republici Srpskoj Krajini. Koliko god se životopis spomenutoga književnika ispostavljao problematičnim, antologija se temelji, prema riječima Borisa Vrge, na dvama preciznim kriterijima: vremenskom (od kraja devetnaestoga stoljeća do danas) i prostornom (nekadašnje administrativne „granice“ onoga što danas nazivamo Banijom, bez obzira na sadašnji teritorijalni ustroj države).
Drugim riječima, u ovom slučaju uočeno je odstupanje koje je, da ne bi bilo zabune, posve razumljivo, premda ne govorimo o svjetonazorskom ekstremizmu bitno različitom od onoga Ljubomira Micića i brata mu Branka Ve Poljanskog. Oni su, međutim, djelovali desetljećima ranije i njihovo je djelovanje za daljnji razvoj avangardnih tendencija u hrvatskoj i inim ovdašnjim književnostima od iznimnoga značaja.
Senzibilitet priređivača za poeziju (i Kirin i Vrga važna su imena suvremenoga hrvatskog pjesništva) sasvim sigurno nije primarni razlog znatnijega udjela pjesnika/inja u knjizi. Od trideset i osmero autora zastupljenih u antologiji, dvadeset i šestero imena predstavljeno je izborom iz njihova pjesničkog opusa. Takav omjer prije svega ukazuje na banijski književni metaprostor kao dokazano „plodno tlo“ za pjesničko stvaralaštvo, do mjere da je ono u jednom trenutku, pri čemu se vraćamo na Micića i Poljanskog, bilo jednim od epicentara suvremenih primarno pjesničkih tendencija. Značaj je Micićeva časopisa "Zenit", kao i samoga pokreta potkrijepljenoga Manifestom (ustvari trima zasebnim programskim tekstovima koje potpisuju Micić, Ivan Goll i Boško Tokin), još davno potvrđena ranijim antologijskim projektima poput Donatovih "Put kroz noć: antologija poezije hrvatskog ekspresionizma" (Zagreb, 2001.), pa i "Antologije dadaističke poezije" (Novi Sad, 1985.). Gledano iz današnjega rakursa, sinkronost s najaktualnijim književnim i drugim umjetničkim tendencijama u svijetu, postignuta čak i u ruralnim sredinama, senzacija je danas teško zamisliva usprkos mogućnostima koje nam pružaju digitalne tehnologije. Pritom, prije svega, ukazujem na akcije Branka Ve Poljanskog i Marijana Mikca u Majskim Poljanama, selu čije je takoreći potpuno uništenje postalo jednim od simbola tragedije izazvane prosinačkim potresom. Dakako da je pritom zasebno spomenut i sâm Marijan Mikac, književnik, publicist i jedan od pionira hrvatskoga filma koji je u početku, među mnogima (što gimnazijske čitanke danas uglavnom prešućuju), stvarao na srpskom jeziku.
I premda je, o čemu pišu priređivači, poseban naglasak stavljen na spomenute avangardne tendencije, posve je jasno da poetski blok nije mogao proći bez, primjerice, Josipa Severa, autora zbirki "Diktator" (1969.) i "Anarhokor" (1977.) čija je lirika, kako stoji u Enciklopediji Leksikografskoga zavoda Miroslava Krleže, naznačila prijelaz od pjesništva zaokupljena egzistencijalnim smislom prema mlađem hrvatskom pjesništvu u znaku ´tekstualnoga konkretizma´ i jezične dosjetke. Ili bez egzistencijalnoga dezilunionizma pjesnikinje-gnostičarke Marije Čudine, zatim Slavka Jendrička, samih Vrge i Kirina, sve do Ane Brnardić, a zatim i autora mlađe srednje ili mlade generacije poput Siniše Matasovića, Monike Herceg i Marije Dejanović, kronološki najmlađega imena u antologiji. Ukazano je i na opus tek posmrtno ukoričenih Milivoja Cvetnića i Dušana Vukosavljevića. Po Cvetniću je, podsjećam, nazvan i natječaj za najbolji neobjavljeni pjesnički rukopis mladih autora/ica koji je pokrenulo istoimeno Društvo prijatelja knjige sa sjedištem u Hrvatskoj Kostajnici.
Nužno je spomenuti, prema Kirinu, tri dominantne osi u poeziji banijskih autorica i autora: spomenutu eksperimentalno-avangardističku i postavangardističku, zatim meditativniju, sklonu metaforizaciji i okrenutu složenijim strukturama jezika i egzistencije (od Kozarčanina do Benčić Rimay i Brnardić), te onu obilježenu socijalnim angažmanom i promišljanjem različitih društvenih situacija koje uvjetuju oblikovanje individue (od Frola i Jerkovića do Matasovića i Herceg), uz spomen „kategorije nesvrstanih“, imunih na trendove i struje u promišljanju svijeta i pjesništva, što karakterizira svaki pjesnički sustav (Marija Čudina).
Prozni blok obuhvaća i esejistiku (Renata Jambrešić Kirin), a ono što je antologijski prezentirano ukazuje na autorske izgradnje „osebujne mitologije zavičaja“ iz, dakako, zasebnih rakursa: od Andrije i Adele Milčinović ili Slavka Kolara, do lirskih proza Bogdana Arnautovića, snažne kritičarke posttranzicijskoga društva Slađane Bukovac, neorealističke liričarke Tatjane Gromače (inače ponajvažnije predstavnice tzv. stvarnosne poezije) i uzbudljivoga dramskog pisca i prozaika mlađe generacije, Dine Pešuta, autora čiji je snažni angažman nezaobilazna točka recepcije recentne književne produkcije u nas. I upravo spomen na autora niza drama nagrađenih domaćim te inozemnim nagradama (šesterostruki dobitnik nagrade Marin Držić Ministarstva kulture i medija za drame), usprkos mogućim opravdanjima strategije priređivanja antologije kao zbirke pjesničkih i proznih tekstova, navodi na zaključak da je svakako računa trebalo povesti i o dramskom bloku, čak i ukoliko bi to značilo svedenost istoga na manji broj imena. Uz spomenutoga Pešuta, neophodno je spomenuti dramsko stvaralaštvo Herceg i Dejanović. Pa ipak, valja imati na umu da je njihov dramski rad valoriziran tek tijekom tekuće godine (druga i treća nagrada Marin Držić), u vrijeme kada je za bilo kakve naknadne priređivačke intervencije već bilo prekasno. Naravno, u tom je smislu nemoguće ne spomenuti Ulderika Donadinija, autora četiriju drama koji je, s punim pravom, predstavljen u poetskom bloku, a čiji život i djelo dodatno potkrepljuju važnost uloge Banije za hrvatsku i regionalne književnosti od razdoblja moderne (1982. – 1914.) do danas.
Naposljetku, moram ukazati i na manju tehničku nedoumicu. Tiče se nejasnoće u impresumu iz kojega je moguće neoprezno zaključiti da su Kirin i Vrga autori, a ne antologičari. Naime, ovo neknjiževno pitanje rezultat je bibliotekarskoga rakursa koji nije nebitan. Drugim riječima, valja razmisliti može li netko uopće biti autor antologije (pri čemu ne mislim na djelo koje bi se tako zvalo). Uvidom u e-katalog Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu postaje jasno da su Kirin i Vrga antologiju priredili. Ovu tek naoko nebitnu opasku smatram važnom zbog neupućenih čitatelja: onih, naime, koji pojmom „autorstvo“ ne barataju osobito umješno i koji, često put, poistovjećuju pojmove „urednik“, „priređivač“ i „autor“, usprkos jasno definiranim razlikama koje kataloški zapisi poštuju. Druga se opaska tiče nepotrebnoga izostanka paginacije. To ne umanjuje ogroman napor koji su Kirin i Vrga morali uložiti da bi, u razmjerno kratko vrijeme, priredili antologiju iznimne vrijednosti.
Navedeni tehnički nedostatak, kao i ranije istaknuto izostavljanje jednoga autora uvjetovano primarno neknjiževnim razlozima (što je, s obzirom na kontekst, potpuno razumljivo), valja shvatiti kao rubne opaske u sklopu oduševljenoga komentara ove iznimne knjige. "Banijska književna antologija" upućuje na bogati banijski književni metaprostor, jednako i na književni regionalizam koji, kada je literatura posrijedi, ne može biti eliminiran politički dirigiranom interpretacijom. Ona, dakle, s punim pravom upućuje na neraskidive književne veze i potrebu njihova poštivanja, napose onoga književnopovijesnoga, bilo da je riječ o banijskoj ili široj slici.
Banijska književna antologija
- Meandarmedia, Hrvatski P.E.N. centar 06/2021.
- 363 str., meki uvez
- ISBN 9789533342917
Potaknuti nedavnim razornim potresom koji je u žižu javnosti doveo inače zapostavljeno područje Banije, odnosno Banovine, Miroslav Kirin i Boris Vrga priredili su 'Banijsku književnu antologiju' (antologiju banijskog pjesništva i proze) kako bi ukazali na taj iznimno vrijedan, a nedovoljno poznat segment nacionalne i regionalne kulture.