Nebojša Lujanović : Oblak boje kože

"Oblak boje kože" (Fraktura, 2015.), gusto kucan tekst Nebojše Lujanovića (Novi Travnik, 1981.), zbijen u niz tamnih kvadrata u koje su natisnuti čak i rijetki dijalozi, već u letimičnom prelistavanju ostavlja utisak kompaktnosti, monolitnosti, "neekonomičnosti" što se u svijesti potencijalnog čitatelja uobličuje u respekt pred autorevom predanošću, ali i u bojazan od ozbiljnosti i težine sadržaja. Pažljivo čitanje te 'strahove' potvrđuje - pred nama je promišljen, angažiran, ali i zahtjevan narativ, sa svoja četiri fabularna rukavca kompozicijski kompleksan, što međutim ne potkopava njegovu strukturu. Roman je to statički čvrsto postavljen, usto izričajno precizan i stilski fino dorađen.

Oblak boje kože Lujanović Nebojša

Lujanović je ovdje objektivistički distanciran i autoritativan pripovjedač koji čitatelja već od uvodne rečenice potapa u sam talog ljudske nesreće. Kroz ovaj pomno i fluidno pisan romaneskni tekst, kojemu su evidentno prethodila intenzivna teorijska i terenska istraživanja, probijati se stoga nije lako. Tri stotine i pedeset stranica romana provociraju mučninu, jer autor izaziva na samopropitkivanja o zazornim temama poput okultnog rasizma, građanske neodgovornosti, kukavičluka, licemjerja, straha od različitosti... ukratko, o svemu onome što smo neskloni povezivati sa samima sobom.

Vizualnost romana monokromna je, posve u zrnatim teksturama reduciranih, minimalističkih pejzaža, što urbanih, onih sa zagrebačkih margina, što ruralnih - bosanskih, a sve u nijansama mlakićevski ponoćno sive. Tkivo mračnih, naturalističnih pasaža sporadično se pretače u lirsko, očuđujuće, čime se ostvaruje somnabulno ozračje. Prije nego nastavimo razmatrati fabularno tkanje romana valja upozoriti na njegov emocionalni naboj: jedan je od onih – ne tako čestih, pa time još dragocjenijih – koji nas prelamaju, suštinski pomiču, svjetonazorski repozicioniraju.

Pokretač zbivanja, Enis Selmanić, nakon traumatičnog iskustva - osude javnosti za zločin koje nije počinio, odmeće se na putovanje nakraj noći. Mladić se kroz pepeljaste krajobraze kreće mehanički, kao da je odavno napustio svoje tijelo, no ono mu, nevoljeno i ispaćeno, ne prestaje biti teretom. Jedan je od nevoljnika koji bi više od svega htjeli biti nevidljivi, no svojom drugačijošću i drugošću ne može se prestati isticati u masi prihvatljivih i prihvaćenih - međusobno različitih, ali ipak dovoljno sličnih.

Dok Enis u strahu od linča, sramote i meripe (rom. smrt) luta hrvatskim i bosanskim bespućima, Zageb bruji o paleži u kafiću "Tri palme" u kojemu je stradao psihički bolesni sin vlasnice lokala. Kriminalistička istraga ne pomiče se s mrtve točke i dodatno raspiruje mržnju do tog trenutka naoko civiliziranih, a sada krvoločnih građana koji su u bijesu pravedničkom spremni na odmazdu.

Središnji protagonist odmiče se od zagrebačkog Plinarskog naselja, sluma omeđenog frekventnim prometnicama naizgled uređene i funkcionalne hrvatske metropole, prema izglobljenoj Bosni, iz koje je davno otišao, a gdje se sada sprema rat. Nakon bijega iz romskog naselja ne može ne razmišljati o tragediji koja se netom zbila. Nižu se refleksivni odlomci, pri čemu se izmjenjuju njegova direktna opažanja u realnom vremenu tijekom vožnje posve praznim Čazmatransovim autobusom (što upućuje na to da se zaputio ondje kamo nitko ne želi, a pokazat će se, kuda ni nije preporučljivo ići), s razmišljanjima o nepravdi i javnom sramoćenju kojem su ga tih dana izložili mediji te poniranjem u osobnu povijest, u fragmentarizirane okrajke djetinjstva.

A evo što je nesretnim događajima prethodilo. Od bijede sirotinjskog naselja toliko svima beznačajnog da su i gradske vlasti odustale od njegova rušenja, Enis, kvalificirani konobar, spašava se u krčmi na rubu grada. Ondje nalazi zaposlenje i skroman smještaj. Za to vrijeme njegova sestra Sanda, zahvaljujući neromskoj fizionomiji, privodi kraju studij i gotovo uspijeva fingirati normalan život prosječne gradske djevojke.

Jedan od važnih, štoviše gotovo revolucionarnih momenata romana kazivanja su o Romima kao o žrtvama Holokausta. Pripadnici ove etničke skupine uobičajeno se navode na začelju statistika i popisa ubijenih u logorima smrti.

Bez majke je Enis ostao rano, a otac Fabijan, taksist koji Bosnom vozi oficire JNA, za sina ne haje. Životna mu je opsesija unovčiti svjedočanstvo iz Auschwitza jednog Roma, svoga prezimenjaka. Maglovita mogućnost obiteljske pripadnosti labava je nit između tih dviju sudbina, kao i vezanost za automobile – jednom je poznavanje kamiona spasilo život u logoru, a drugi je identitetski neodvojiv od svog starog Mercedesa. No tragedija, kako Fabina, tako i romskog naroda, ogleda se u činjenici da do dokumentarno vrijednih bilježaka o ratnim stradanjima Roma nikome nije stalo. Roman u romanu, potresni dnevnik umirućeg logoraša, umetnut pomalo grubo, poput stranog tijela u protočno tkivo teksta, čitamo kao jednu od fabularnih linija. Od ovovremenih rukavaca, međusobno isprepletenih te ispisanih rukopisom sveznajućeg pripovjedača, glas iz prošlosti odijeljen je grafički, drugačijim fontom, ali i ich-formom pripovijedanja.

U Lujanovićevom su fokusu dakle, Romi. Oni koji za većince nisu ljudi, nego tek neuhvatljivi duhovi koji izmiču sustavu. U romanu ih reprezentiraju stanovnici improviziranog naselja - izoštreni u sjajno raspisanim karakterima Enisa i Sande - a koje Zagrepčani s podsmijehom i gnušanjem odbacuju. Potom jedan groteskni gadžo koji poput proklete duše vrluda između dvaju svjetova, ismijan od sumještana, jer je dijete imao s Romkinjom. Fabijan teret nepripadanja patrilinearno prenosi dalje: Enisu pak romska zajednica nije posve sklona, jer mladić nije čiste krvi. Na koncu nesretni Ciganin Ramadan, prije Drugog svjetskog rata mehaničar u njemačkoj automobilskoj industriji, čija se kalvarija Auschwitza može uvjetno rečeno transponirati i na početak devedestih u koje je roman ishodišno smješten, čime se simbolički zatvara krug nesreće. Naime, Plinarsko naselje u jednom se trenu nađe pod opsadom podivljale svjetine, a njegovi su stanovnici getoizirani i svedeni na nemoćne zarobljenike, koji u svojevrsnom modernom konclogoru strahuju za život. O tome saznajemo iznutra, iz Sandinog subjektivnog kadra, kroz njezinu hiperrealističnu optiku.

Jedan od važnih, štoviše gotovo revolucionarnih momenata romana kazivanja su o Romima kao o žrtvama Holokausta. Pripadnici ove etničke skupine uobičajeno se navode na začelju statistika i popisa ubijenih u logorima smrti, a o romskim se stradanjima do sada, barem na ovim prostorima, nije pisalo.

Lujanovićevi prizori iz tegobnog života Roma nespojivi su s površnim, romantiziranim filmsko-glazbenim eksploatacijama Kusturice i Bregovića; upućenošću i sugestivnom, opipljivom atmosferom straha roman podsjeća na turobna zbivanja u odličnoj drami "Samo vjetar" mađarskog redatelja Benedeka Fliegaufa.

"Oblak boje kože" knjiga je koja za sobom ostavlja smrad gareži, one iz Enisova života i vonj ljudskog pepela iz Ramadanova. Okrutna je to i osvješćujuća priča koja ne obećaje katarzu ni spasenje, tim više što Lujanović, progovorivši o progonu Roma, manjinsku problematiku implicitno širi dalje, na sve ignorirane i stigmatizirane, one koji su imali nesreću naći se na rubu ili s druge, pogrešne strane.

Prvi sam se put s Nebojšom Lujanovićem 'susrela' jednog kišnog petka, kroz njegov radijski razgovor s Ivicom Prtenjačom u emisiji 'Moj izbor'. Kako je tada govorio, tako i piše: staloženo, ozbiljno, empatično. Priznajem, još nisam uspjela pročitati nijedan od njegovih ranijih tekstova, no iz aktualnog romana sasvim je jasno da je riječ o jednom od najzrelijih i najmoćnijih autorskih glasova mlađe generacije.


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Nebojša Lujanović

Oblak boje kože

• Fraktura 07/2015.
• 352 str., meki uvez
• ISBN 9789532666427

Nakon što je u požaru kafića Tri palme izgorio vlasničin sin, svi traže krivca, a krivac može biti samo jedan: mladi Rom koji je u kafiću radio kao konobar. On je prisiljen bježati jer njegova je krivnja za sve druge neupitna. Taj je događaj, u osvit rata, naizgled mirnoj gomili bio okidač, te ona u potrazi za pravdom okružuje romsko naselje u Zagrebu, stvarajući od njega geto...