"Odesa" je osim svojem najglasnijem glasnogovorniku Isaku Babelju bila inspirativna i drugim velikim književnicima: Puškinu, Gogolju, Mickiewiczu, Iljfu i Petrovu, Oleši... da spomenemo samo najpoznatije koji su tu stvarali novi književni izraz, pa čak i osebujan jezik, svojevrsnu mješavinu ruskoga, ukrajinskoga, moldavskoga i jidiša obogaćenu govorom ulice i gradskoga kriminalnog miljea. Babelj blagonaklono i ganutljivo piše o odeskim kriminalcima, ne zato što ih je simpatizirao već je jednostavno tražio istinu o čovjeku i njegovim djelima, pa tako i u njegovu zlu.

Ovaj "majstor kratke pripovijesti" pisao je bogato i profinjeno u izrazu a škrto u opsegu, lirski nježno a neumoljivo i oštro, kao da ne piše perom, nego skalpelom. O svojem je načinu pisanja rekao: "Uz imenicu mora stajati samo jedan, najviše dva pridjeva, sve je ostalo suvišno... Jasnoća i snaga stila nije u tome što se rečenici više nema što dodati, nego u tome da se iz nje više ništa ne može izbaciti."

"Jasnoću i snagu" iz svojih genijalnih priča Babelj je prenio i u život ne prihvaćajući uobičajena pravila igre, ne želeći pisati prema direktivama Partije. Zbog takvog stava "Babeljev je kraj bio predvidiv", piše u opsežnom pogovoru knjizi Vladimir Gerić, a kao posebnost ovog izdanja je i prijevod Gustava Krkleca te "dvanaest originalnih crteža od M. Tartaglie" iz izdanja Odese iz 1930. godine.

(Isaak Emmanuilovič Babel) židovskog je podrijetla; 1905. svjedok nasilja u Odesi; učio hebrejski, poznavao Bibliju i Talmud, studirao na Kijevskome financijsko-trgovačkom institutu. Živio do 1917. u Petrogradu, objavljivao od 1916. Nakon Oktobarske revolucije surađuje s boljševičkim vlastima, postaje vojnikom Prve konjičke armije Budjonog i sudionikom njezina pohoda na Poljsku 1920; radio u upravi grada Odese, novinar u Petrogradu i Tbilisiju, potom se nastanio u Moskvi.

U časopisu V. V. Majakovskoga "LEF" objavljivao je od 1924. novele s temama iz ratnog pohoda konjice preko Volinja i Galicije (tadanjeg prostora s etnički miješanim žiteljstvom), a zatim ih ciklički povezao u knjizi «Crvena konjica» (Konarmija, 1926). Knjiga je naišla na otpor nedovoljno "herojskih" časnika "revolucionarnog rata".

Njegove drame također obrađuju motive iz židovske Odese (Sumrak - Zakat, 1928) i građanskog rata.

Babelj je u prvome redu novelist koji je ostavio niz novela te nedovršenih tekstova, sljedbenik G. Flauberta i G. de Maupassanta, majstor kratkih oblika, zgusnute metaforičnosti, ironije i groteske, gdjekad naglašene teatralnosti i šarene ikoničnosti, stilizacije usmenoga kazivanja i žargona odeskih Židova s ukrajinizmima i leksikom iz jidiša. Stalno se odupirao normativnim zahtjevima - bilo "proleterske literature" bilo socijalist, realizma.

U govoru na I. kongresu sovjetskih pisaca (Moskva 1934) opravdavao je svoju "šutnju" stavom kako je "banalna riječ" - kontrarevolucionarna. Otada se u tisku rijetko pojavljivao. Bio je izaslanik na Kongresu za obranu kulture u Parizu 1936., a 1938. radio u Državnom nakladnom poduzeću.

Poslije sumnjive smrti Gorkog 1936. Babelj piše: «Sada će doći po mene». Uhićen je u svojoj kolibi u Peredjelkinu u svibnju 1939. i u Lubjanki je prošao niz ispitivanja vezanih uz sumnjičenje za špijunažu. Nakon prisilnog priznanja biva optužen i strijeljan 27. siječnja 1940.

Prema ranoj službenoj sovjetskoj verziji, Babelj je umro u sibirskom logoru 17. ožujka 1941. Rukopisi su mu konfiscirani i izgubljeni.

(Izvor: "Leksikon stranih pisca", Školska knjiga, 2000.)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.