Nešto je čudno u selu Tel Ilanu. Jedan se starac tuži kćeri da noću čuje zvuke kopanja, negdje ispod temelja kuće. Kopa li to njihov podstanar, mladi Arapin? No baš on jedini je koji uz starca čuje kopanje; koliko će temelji izdržati, tko ruje i čija se kuća ruši?

“Ne brini se”, napisala je na cedulju žena i poslala je mužu u ured. Dok je traži po selu, ona kao da je u zemlju propala. “Ne brini se”, ponavljamo s njime, ali ispod površine svakodnevice kakvu u "Prizorima iz seoskog života" opisuje Amos Oz dovoljno je razloga za strepnju, dovoljno motiva za potragu.

Nešto je čudno u Tel Ilanu i nema boljeg načina da saznate što je to nego čitajući ovu knjigu. Dok piše o selu u kojem delikatesne radnje i vinarije okružuju prašnjava atomska skloništa i hrđave poljodjelske alatke, dok govori o ljudima koji su nešto izgubili pa to izgubljeno traže svugdje i bez prestanka – u knjigama, na tavanima i u podrumima svojih života – jedan od najvećih živućih pisaca ne piše o Izraelu, nego o nama.

Na svoj neusporedivi, duboko humani način Oz nas u "Prizorima iz seoskog života" tjera da činimo isto što i njegovi likovi: da strepimo i ne prestajemo tragati.


Nema tu cinizma, nema sarkazma, samo prijateljska naklonost. To svijet Prizora iz seoskog života čini toplim, svijetom u kojem je dobro biti. Boljim od stvarnoga. Financieele Dagblad 

Ozovi likovi kao da su posuđeni od Čehova: životi su im nerazmrsiva klupka tuge, ugaslih nada i propuštenih prilika; sućut koju pisac prema njima pokazuje nagnat će i čitatelja da se za njih čvrsto veže. Mudra i lijepa knjiga koja će trajati. The Spectator

Amos Oz (Jeruzalem, 4. svibnja 1939. – Tel Aviv, 28. prosinca 2018.), rođen kao Amos Klausner, odrastao je u Jeruzalemu u Ulici Amos u četvrti Kerem Avraham, u kojoj je smještena radnja najvećeg broja njegovih romana. Ozovi su stavovi izrazito pacifistički u sferi politike i socijalnodemokratski u sferi socijalne ekonomije. Jedan je od prvih Izraelaca koji je zagovarao rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba nakon Šestodnevnog rata. Učinio je to još 1967. u članku "Zemlja naših predaka" u novinama Davar. Jedan je od utemeljitelja pokreta Peace Now. Njegova prva zbirka priča "Gdje šakali zavijaju" izlazi 1965., a prvi roman "Možda drugdje" 1966. godine. Objavio je dvadeset romana, među kojima se posebno ističu "Moj Michael", "Planina lošeg savjeta", "Soumchi", "Crna kutija", "Fima", "Pantera u podrumu", "Isto more", autobiografski roman "Priča o ljubavi i tmini" te najnoviji "Juda". Objavio je i niz esejističkih knjiga, od kojih valja izdvojiti "U zemlji Izrael", "Izrael, Palestina i mir" te "Kako izliječiti fanatika".

Djela su mu prevedena na više od četrdeset svjetskih jezika. Redovito je objavljivao eseje o politici, književnosti i miru. Pisao je za Davar, Yedioth Ahronoth, New York Review of Books i sve važnije svjetske dnevne novine. 

Amos Oz dobitnik je niza prestižnih nagrada – Izraelske nagrade za književnost (1998.), Mirovne nagrade njemačkih nakladnika i knjižara (1992.), Goetheove nagrade grada Frankfurta (2005.), francuske nagrade Senders (2004.), Heineove nagrade (2008.), Mediteranske nagrade (2010.), Nagrade Franz Kafka (2013.), književne nagrade Haus der Kulturen der Welt (2015.) i mnogih drugih važnih svjetskih nagrada i priznanja. Dodijeljeno mu je više počasnih doktorata na sveučilištima diljem svijeta.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.