Simbolički potencijal naslova nove knjige Mateje Jurčević "Žene iz Altamire" sugerira poliperspektivno čitanje u rasponu od iskonskih doživljaja ljudske bliskosti, odnosno ljubavi u najizvornijem obliku, do prostora imaginacije i kreacije, odnosno re-kreacije vidljivog i imaginarnog okružja. Sama autorica sugerira čitanje u ključu uvodne pjesme koja, njezinim riječima, inicira “jezičnu rekonstrukciju prostora Altamire kao simbola iskonske čovjekove naravi određene afektima i emocijama”.

Nakon svoje prve, nagradom Goran za mlade pjesnike i dobrom recepcijom popraćene zbirke "Bijela vrata", Mateja Jurčević i ovaj je put ispisala koceptualno dosljednu i temeljito promišljenu knjigu koja funkcionira kao intimni “dokument” emocionalnog odnosa projiciran u apstrakciju povijesne perspektive, nekovrsnu pozadinu onoga što je u odnosima dvoje ljudi vječno, a što u privatnim relacijama biva determinirano trenutačnim (okolnostima, indivudalnim vremenom i prostorom), onim što bi nas očešalo i protutnjalo kroz ili pored nas kad ne bi postojali zidovi Altamire na kojima se to trenutačno upisuje, bez obzira je li riječ o glatkoj plohi ekrana koji bilježi literarni zapis, poeziju bez suvišnih dopisivanja i deskriptivnih zamagljivanja.

Mateja Jurčević (1995.) je rukopisom "Paranoja" osvojila nagradu Goran za mlade pjesnike za 2016. godinu. S urednikom Ivicom Prtenjačom doradila je nagrađeni rukopis i 2017. objavljena je zbirka "Bijela vrata". Od Gorana do objave knjige, Mateja Jurčević etablirala se pjesmama (u časopisima Tema, Eckermann, Fiction PlayGrounds) i književnim kritikama koje je pisala za portal Booksa.hr.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.