– Trebaš ih šarmirati! – reče Niko i značajno namigne promatrajući kako se Tomi znoje ruke.
– Lako je to reći. – promrmlja Tomo.
– Imaš talenta za to, vjeruj mi. Uopće nije komplicirano.
– Ne znam, ne izgleda mi tako.
– Receptura osvajanja je ustvari vrlo jednostavna.
– Kako? Na primjer? Može li jedan jednostavan primjer ili recept? – zainteresirano reče Tomo.
– Aha, ali daj, Mali, prvo pogledaj je l’ ima koja pivica u frižideru pa dodaj jednu svom dobrom ujaku. Grlo mi je suho. – reče Niko, a Tomo se spretno okrene, otvori frižider i dohvati jednu limenku piva.
– Kad god ti dolaziš k nama, mama se uvijek pobrine da je hladnjak primjereno pun svega što ti voliš. – reče Tomo.
– Naravno, najmlađi sam joj brat. Uvijek je prema meni bila posebno pažljiva. Bio sam njezin miljenik sve dok nije tebe rodila. Otad me pak prilično zapostavila.
– Onda sam ja postao miljenik cijele obitelji, je l’ da? – nasmije se Tomo.
– Naravno. Dođi, Mali, idemo u vrt, ovdje je vruće. Osim toga, nećemo valjda vruće ljetne dane provoditi u kuhinji. Kad si vidio da se muški razgovori vode u kuhinji, blento jedan. – reče Niko i zaputi se u dvorište prema vrtnoj garnituri ispod stare breze. Tomo poslušno krene za njim, ali ipak prvi uhvati pleteni naslonjač, povuče ga u najdublji hlad, stropošta se u nj, uzdahne i reče:
– Strašno je vruće!
– Mali, otpuhuješ kao naša stara tetka Micika! Šta bi bilo vruće takvom dečku od sedamnaest godina.
– Maloprije si i ti rekao da je vruće.
– Pa šta onda što sam rekao! Nećemo sad vagati detalje tko je što rekao kao da smo kakve babe.
– Nećemo, a pogotovo ne na ovoj vrućini.
– Bolje je razgovarati o curama dok tvoja stara ne dođe s posla. – reče Niko.
– Gdje smo ono stali?
– Kod šarmiranja, htio si reći…

Kako odrastati na dvjema adresama? Kako odrastati u obitelji koja ima drukčiji oblik od očekivanoga, a naziva se udomiteljskom?

Na ta će nam pitanja u romanu odgovoriti Mihaela, koja odrasta u rascjepu između majčine i očeve obitelji i treba prihvatiti nove partnere svojih roditelja i njihovu djecu, te Zvonka i Mario, koji žive u udomiteljskoj obitelji okruženi ljubavlju i toplinom od najranije dobi. "Da, ali to nije sve", osim što tematizira obiteljsku ljubav, odnose u obitelji i pitanja pripadanja, nepripadanja i napuštanja, to je i roman o vrckavim tinejdžerskim simpatijama, o prijateljstvu, druženju, ljubomori zaljubljenih, privrženosti i povjerenju u život i ljubav.

Sonja Zubović rođena je 1962. u Zagrebu, a odrasla je u Jastrebarskom. Diplomirala je na studiju jugoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje i danas živi, a radi u Knjižnicama grada Zagreba. Članica je Društva hrvatskih književnika i Slavenske akademije za književnost i umjetnost u Bugarskoj. Kontinuirano od 2015. popularizira poeziju na društvenim mrežama, organizira i vodi tribine. 

Autorica je brojnih slikovnica, od kojih "Najljepša stonoga sunčanih vrtova" (2003.) koja je uvrštena u međunarodnu digitalnu dječju knjižnicu u Washingtonu i "Čudesna kuharica Lize Brljize" (2010.) koja je nagrađena Ovcom u kutiji, književno-likovnom nagradom za najbolju hrvatsku slikovnicu te Nagradom Grigor Vitez, a izabrana je među deset djela koja su predstavljala Hrvatsku na izložbama dječjih knjiga u Parizu i Helsinkiju 2011. godine. Do sada je objavila romane za mladež: "Prodavač vremena" (2001.) "Probuđena zvona" (2012.) i "Nemreš bit pametan" (2015.), pjesme te pripovijetke, a jednako tako piše i za odrasle. Djela su joj prevođena na bugarski, engleski, esperanto, makedonski, slovenski i talijanski jezik.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.