„Još uvijek volim noć iako me ona sad pomalo plaši. Noću svijet postaje drukčiji (nije to tek puka odsutnost svjetla; to je posve novi svijet!), dok tama pridaje svim stvarima druga značenja – ne samo u smislu boja i oblika – nego nešto mnogo dublje; nešto se u samoj srži mijenja i izmiče našem shvaćanju. Noću se prikladnijima čine neke druge riječi, različite od onih koje bismo upotrijebili na danjem svjetlu, ali nema pravih riječi da se opiše svijet noću. Trebalo bi se za to koristiti sasvim novim jezikom. Jer i jednostavne, obične riječi kao: prozor, drvo, stolica, žamor, oblak, stijena, tišina… sve to noću ima posve novo značenje. Prozor više nije otvor prema svijetu ispunjen svjetlom, nego mračna rupa kroz koju prijeteći nadire tama. Noćna tišina razlikuje se od one danje, a svi su zvukovi oštriji, jači i prodorniji (možda zbog toga vrisak ćuka tako zlokobno zvuči); ormar je posve bezazlen predmet o kojemu ne razmišljamo izvan okvira praktične namjene i funkcionalnosti, a noću se pretvara u nejasan (i zbog toga prijeteći) obris bez prave kvalitete. Neke druge pak stvari tek se noću otkrivaju i dopuštaju da im dopremo do srži, upravo zahvaljujući tami koja ih obavija.”

„Fuga za jedan prst” započinje svojevrsnim složenim psihičkim stanjem protagonistice koja od krhotina vlastitoga sjećanja na životne virove, premda ni izdaleka u godinama koje zahtijevaju angažman drugih, sastavlja životni smisao u potrazi za vlastitim identitetom. Svjetlana – Teri, Matej – Tej, Niko, Igor, Asja, Vladimir, Janko, Nenad… Stari, baka Jana, djed… Detekcija započinje. U ovome eliptičnom, poetičnom i snolikom romanu ponuđene su nam samo naznake autodijegetskoga glasa koji nas upravlja vlastitom strujom svijesti sve do ambijenata kojima se kreću likovi tragatelji francuskih velikana, vodećega nadrealista Andréa Bretona i nobelovca Patricka Modianoa. Zajedno s protagonisticom uvezujemo naznake u jedan ljudski goblen i u svemu tome, tragici usprkos ili možda baš zato, pronalazimo ljepotu.

Nada Mihaljević (1968., Zagreb) živi u selu bajkovita imena Kraljev Vrh, na zagorskim obroncima Medvednice. Odrastala je u Donjoj Stubici, a obiteljske korijene vuče iz živopisne i pitome Lepe Vesi, sela nedaleko od Stubīcā. Voli živjeti u blizini šume, velike i prostrane, kojom se može satima šetati, pa i zalutati i izgubiti se. Srećom, dosad se nije ozbiljno izgubila, osim u vlastitim mislima i maštarijama, iz kojih onda nastaju ideje za priče i romane. Dosad je objavila osam romana za djecu i mlade. Dvostruka je dobitnica Nagrade „Grigor Vitez”, za romane „Anđeo plišanih igračaka” (2013.) i „Putovanje u mjestu” (2019.). Piše i kratke priče, igrokaze, radioigre i priče za djecu. Okušala se i u scenskom pripovijedanju. Radi u knjižnici. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.