U knjizi „Prigodnice“ okupljeno je tridesetak uglavnom kraćih tekstova Borisa Senkera objavljenih u različitim prigodama. U prvomu su dijelu čestitke upućene ponajčešće kazališnim ljudima, ali i prijateljima i suradnicima iz Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta i Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, za obljetnice života i rada, ili nekim drugim, ali posebnim povodom. U drugom su dijelu oproštaji, također od kazališnih ljudi, prijatelja i suradnika kojih više nema među nama, i sjećanja na njih. 

I jednim i drugim tekstovima zajednička je želja da se u njima, koliko je to u tako kratkim tekstovima moguće, ocrtaju umjetničke osobnosti ljudi o kojima je riječ, da se naznači njihovo mjesto u hrvatskom kazališnom, akademskom i kulturnom životu, da se napiše barem poneka riječ o odjecima njihova rada u našoj sredini, ali jednako tako da se kaže ponešto i o osobnim odnosima s njima, zajedničkim iskustvima, stvarima koje se s njima dijelilo, i onim dobrim, i onim manje dobrim. 

Među ljudima o kojima je u tim tekstovima riječ nalaze se, primjerice, Eliza Gerner, Maja Hribar Ožegović, Slavica Knežević, Ena Begović, Ivo Hergešić, Nikola Batušić, Mirko Tomasović, Pavao Pavličić, Relja Bašić, Zvonko Torjanac, Žarko Potočnjak, Darko Tralić, Tahir Mujičić, Nino Škrabe i Zlatko Vitez. U trećem je dijelu osvrt na autobiografske, odnosno memoarske knjige Mire Furlan, Rajka Grlića i Rade Šerbedžije.

Boris Senker rođen je u Zagrebu 1947. Gimnaziju je pohađao u Puli. Komparativnu književnost i anglistiku studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1971. diplomirao, 1982. doktorirao, a od 1971. do odlaska u mirovinu 2016. najprije vodio seminare iz Uvoda u književnost, a potom predavao teatrološke kolegije na Odsjeku za komparativnu književnost. Od 1990. redovito surađuje, kao vanjski urednik, s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža u Zagrebu. Od 2018. voditelj je Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta HAZU.

Kritike, eseje i studije, uglavnom o kazalištu i dramskoj književnosti dvadesetoga stoljeća, objavljuje od 1970. Njihov je dio tiskan u knjigama od kojih su najvažnije Redateljsko kazalište (1977.), Begovićev scenski svijet (1987.), Pogled u kazalište (1990.), Zapisi iz zamračenog gledališta (1996.), Kazališne razmjene (2002.), Pozornici nasuprot (2003.), Uvod u suvremenu teatrologiju I i II (2010.; 2013.), Teatrološki fragmenti (2011.) i S obiju strana rampe (2019.). Priredio je i dvodijelnu Hrestomatiju novije hrvatske drame (2000. – 2001.). S Ninom Škrabeom i Tahirom Mujičićem napisao je dvadesetak dramskih tekstova, a od tekstova što ih je samostalno napisao brojni su izvedeni. Dio je tih tekstova tiskan u knjigama Pinta nova (2002.), Tri glavosjeka (2004.), Tercet kabaret (2008.), Plutajuća glumišta (2018.), Zvijezde (2021.) i Istarska trilogija (2023.). Za znanstveni i književni rad dobio je nekoliko nagrada, među kojima i Državnu nagradu za znanost za životno djelo.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.