«Prije mnogo godina objavio sam stanovit broj pjesama, i zaboravio na njih. Bilo mi je, tada, petnaest godina. Zapravo, bilo mi je trinaest ili četrnaest godina kada sam ih pisao, a bile su objavljene kao “Pjesme petnaestgodišnjaka” u časopisu Forum. I, zatim, još ponegdje. Pjesme nisam pisao godinama. Sve do rata, u stvari. Tada sam, nakon mnogo godina, ponovno pročitao stare, dječačke pjesme i - odlučio ih objaviti. Zašto? One su bile i jesu moja 'analecta', koje sam se odricao, i koju sam poricao, zato što mi nisu bile odveč vrijedne. S druge strane, opet, što to znači? Moje su me procjene toliko puta varale i prevarile. Uostalom, zašto ne bi? Onaj dječak, koji sam nekoć bio, zaklinjao se u Jesenjina, Lorcu, Tadijanovića, ali i u Cummingsa. Zatim je sve prošlo i nestalo, sve ambicije, nade i stremljenja, dječak je stario i ostario. To što mu je ostalo, što je to? I zašto to, napokon, nije bacio? Valjda zato što je ta analecta štampana.

Kad vidim u metafori kako stoje jedan pokraj drugoga - spomenuti dječak i potom sredovječni čovjek njegova imena a drugačijeg lika - kako stoje paralelno, preskočivši hridinu vremena i proticanja, vidim više od dva očigledna svijeta. I to me privlačilo u tim starim pjesmama.

Kada sam tijekom 90-ih, tijekom Rata, napisao nekoliko novih pjesama dogodio se čudan ‘spoj’, stvoren je, zapravo, monstruozan tekstualni kompozit ili čak meni omiljeni tekstovni grifon, da ne velim samo jedan od njih - bazilisk. Stvoren je, naime, tako i jedino onda kada zaboravljene i dijelom promašene pjesme, po mom današnjem sudu, priložim ovim nešto novijima. Dakle, kada se nađu u istome svežnju, fasciklu ili čak - istim koricama.

Kao da je novije pjesme pisao netko drugi. Jer prve je, nesumnjivo, napisao dječak, a druge sredovječan tip. Objedinio sam obadva rukopisa u jednu, možda dramsku, igru riječima, u tako reći u igrokaz. Zabavio me i privukao nečim neizrecivim. To je, valjda, sve što mi je preostalo od negdašnje poezije.» (Iz Predgovora )

Željko Ivanjek rodio se 30. prosinca 1954. u Zagrebu. Gimnaziju je završio na Trešnjevci te jednu godinu u SAD-u. Na četvrtoj godini prestao studirati indologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao novinski urednik, novinar, televizijski redatelj i scenarist. Napravio je osamdeset dokumentarnih i dokumentarno-igranih filmova, među kojima jesu: Alberto Fortis: Put po Dalmaciji, James Joyce u Puli (1981), serije Prizori iz prošlog stoljeća (1982–5), U potrazi za izgubljenim vremenom (1991), Kroz Hrvatsko zagorje itd. Autor je kazališne drame Legenda o Josipi. Zaposlen kao novinar u Jutarnjem listu.

Dosad je objavio knjige: "U sjeni Južnog medvjeda" (roman za djecu, 1978.), "Antologija američke kratke priče" (1985.), "Peto razdoblje" (samostalni broj časopisa Quorum, izbor prevedenih eseja, 1987.) "Epicikli u azilu" (sastavi – kratke priče, 1988.), "Kraj povijesti" (sastavi – kratke priče, 1989.), "Knjiga pingvina" (roman za djecu, 1992.), "Mali rječnik romantizma" (2001.), "350.332 udarca" (kratke priče, 2003.), "Pohvala zaboravu" (eseji i članci, 2006.), "Vunderkindova smrt" (poezija, 2007.), "Staljingrad" (roman, 2010.), "Poluistine" (kratke priče, 2012.), "Ljeto za tri godišnja doba" (eseji, 2015.) i "Brk i Vrabac" (roman, 2019.), "Pongračevo" (kratke priče, 2020.). Knjigu "Branko Belan – zaboravljeni klasik" (esej, 2018.) napisao s Nenadom Polimcem. Jedan je od autora u više monografija: "Lasta" (2009.), "Pedeset godina Satiričkoga kazališta Kerempuh" (2014.), "Veličanstveni Vranyczanyjevi" (2016.) i dr. Dobitnik je nagrade August Šenoa za "Mali rječnik romantizma" i nagrade Marin Držić za dramu "Legenda o Josipi".

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.