"Pohvala zaboravu", knjiga odabranih članaka i eseja Željka Ivanjeka (Zagreb, 1954), pršti od samo naoko različitih motivacijskih izvira, ali utječe se jednom, domišljenom i, rekli bismo, nabujalom repertoaru teksta. Sačinjena od autorovih gotovo intimističkih sjećanja i akribičnih unutarnjih čitanja nekih kanoniziranih mjesta literature, ona je pustolovni križanac u kojem se pošteno gombaju Fasbbinder i Sever, Joyce i Krleža, Defoe i Poe, a da čitatelja i dalje zanima kako je, primjerice, mačka "pobjegla" iz "Crvenkapice" ili kako se društveno prokletstvo likova u prošlostoljetnoj američkoj prozi pretvara u njihovo književno prokletstvo, jednako kao i to što još ima za reći Tadjanović ili kako je Byron pjevao Istok.

Jer, bilo da piše o ljubavi, magiji i okultizmu kao glavnim temama bestselera iz 70-ih godina prošloga stoljeća, bilo da pokušava detektirati ideal ženske ljepote u osamdesetim, Željko Ivanjek, prvovrsno u esejima, demonstrira strast i upućenost u novije, ali i starije književne i umjetničke fenomene. Njegova zapažanja o ženskom tijelu i ludilu, srednjovjekovnom i renesansnom "statusu" zrcala, o književnim junacima neovisnim od svojih tvoraca ili pogledu kršćanskih pisaca na muslimane, načinjena su istodobno od pomne analize i lepršava čitanja. Čini se, naime, da većinom ovih tekstova dominira lakoća kojom se on referira na opća mjesta literarne ili kakve kulturalne šifre i na korpus autora čije tekstove interpretativno dopisuje, rekreira, prevrednuje – da bi im "upisao" vlastitu i, u pravilu, drukčiju i drugotniju inačicu. Veze koje pritom uspostavlja između umjetničkih gesti i njihovih zagovaratelja, ali i intertekstovna međuprožimanja, te vještina da, ekvilibrirajući na samom rubu popularne i tzv. visoke književnosti, bude zanimljiv i čitljiv – preporuka su za čitanje ove knjige.

Željko Ivanjek rodio se 30. prosinca 1954. u Zagrebu. Gimnaziju je završio na Trešnjevci te jednu godinu u SAD-u. Na četvrtoj godini prestao studirati indologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao novinski urednik, novinar, televizijski redatelj i scenarist. Napravio je osamdeset dokumentarnih i dokumentarno-igranih filmova, među kojima jesu: Alberto Fortis: Put po Dalmaciji, James Joyce u Puli (1981), serije Prizori iz prošlog stoljeća (1982–5), U potrazi za izgubljenim vremenom (1991), Kroz Hrvatsko zagorje itd. Autor je kazališne drame Legenda o Josipi. Zaposlen kao novinar u Jutarnjem listu.

Dosad je objavio knjige: "U sjeni Južnog medvjeda" (roman za djecu, 1978.), "Antologija američke kratke priče" (1985.), "Peto razdoblje" (samostalni broj časopisa Quorum, izbor prevedenih eseja, 1987.) "Epicikli u azilu" (sastavi – kratke priče, 1988.), "Kraj povijesti" (sastavi – kratke priče, 1989.), "Knjiga pingvina" (roman za djecu, 1992.), "Mali rječnik romantizma" (2001.), "350.332 udarca" (kratke priče, 2003.), "Pohvala zaboravu" (eseji i članci, 2006.), "Vunderkindova smrt" (poezija, 2007.), "Staljingrad" (roman, 2010.), "Poluistine" (kratke priče, 2012.), "Ljeto za tri godišnja doba" (eseji, 2015.) i "Brk i Vrabac" (roman, 2019.), "Pongračevo" (kratke priče, 2020.). Knjigu "Branko Belan – zaboravljeni klasik" (esej, 2018.) napisao s Nenadom Polimcem. Jedan je od autora u više monografija: "Lasta" (2009.), "Pedeset godina Satiričkoga kazališta Kerempuh" (2014.), "Veličanstveni Vranyczanyjevi" (2016.) i dr. Dobitnik je nagrade August Šenoa za "Mali rječnik romantizma" i nagrade Marin Držić za dramu "Legenda o Josipi".

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.