Nenad Milošević
Time code
- Nakladnik: Aora naklada
- 09/2009.
- 131 str., meki uvez
- ISBN 9789537496098
- Cijena: 11.95 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Led se je (napokon!) počeo otapati! Prošlo je previše puno godina otkako živimo u informacijskom «zahlađenju» naspram onoga što se događa u novijoj srpskoj književnosti. Posljednjih godina krenula su tiha publiciranja knjiga nekih autora u Hrvatskoj, izbor pjesama Nenada Miloševića, na što sam osobito ponosna, pripada tom nizu - «knjiga koje će otopiti led».
Drago mi je to zbog toga, jer Nenad je Pjesnik - upravo tako - Pjesnik s velikim «P», a takav širokogrudni epitet pripada onim «pravima», koji pišu iz «srca svijeta». Uvjeriti ćete se u to i sami, kada vas obgrli bezuvjetna, ljubavna toplina njegovih stihova.
Ima nečeg ljepljivog u melankoliji toplih pjesnika, onih koji ne pišu iz nadmoćnog racia i intelekta željnog neprestanog dokazivanja svoje, uvijek upitne, moći. To su oni rijetki, koji još nisu odustali od subjektivnog doživljaja svijeta, i koji ne dopuštaju da ih sveprisutni stroj «objektivizacije» i « diplomatskog usaglašavanja stava» - traženja mjere!? - poravna i učini još jednom od unificiranih sastavnica jedne savršene postmodernističke ere.
Naravno da je poezija jedna od tih, ako ne jedna od rijetkih preživjelih, od kojih i treba očekivati da pruži otpor «totalnom utrnuću duha», ona čijoj je sveta misija istaći važnost i veličinu, snagu individualnog glasa, od kojega se ne smije odustati. Kuda god se dalje kretao ovaj svijet, u kakve god savršene «napretke» otkliznuo, za sada se ipak neće moći othrvati činjenici da je u njegovom temelju i njegovom središtu, na našu sreću, još uvijek samo jedno krhko i lomljivo, ali i zapanjujuće snažno i moćno, ljudsko biće.
S
vakako treba imati u vidu i odakle, i iz kojeg i kakvog vremena dolazi pjesnički glas Nenada Miloševića, ne zato da bismo više cijenili njegovu poeziju, to neće biti potrebno, nego zato da bismo naprosto mogli istaći tu njenu važnu, i rekla bih, herojsku komponentu. Zadržati ljubav za svijet i vjeru u njegovu ljepotu i djeliće istinitosti, makar se oni pronalazili samo u ushićenosti stvaranja ili u svetim trenutcima intime, to je umjetnost i umješnost življenja, opstanka u jezivim vremenima i prostoru u kojem je nedavna povijest riješila ostaviti i suviše težak znamen da bismo ga mogli zaobići.
Rijetki su oni koji su uspjeli sačuvati čovjeka u sebi, pa još čovjeka koji se, «pjevajući», želi i uspijeva približiti «božanskome» - u sebi i u nama - nema nam druge nego takvima se pokloniti.
Ovdje namjerno izbjegavam bavljenje egzaktnim analizama. Tek reda radi, iako mislim da se to podrazumijeva, reći ću da imamo posla s jednim zrelim, posve artikuliranim pjesničkim jezikom, osobite lirske, ali i intelektualne, snage, čiji plamen gori vrlo ujednačenom, sigurnom mjerom. Tu nema dvojbi. Nenad Milošević ima taj dar, a k tome je savladao i određena umijeća, da iz naoko posve običnih slika začuđujućom lakoćom i samorazumljivošću sklizne u prostore onoga «iza», metafizičkog, transcendentalnog, «mističnog» - kako želite, onog «neizrecivog», i da o tom neizrecivom govori tako da osjećamo gotovo fizičku prisutnost tih čudesnih prostora sna, iracionalnosti, intuicije, govorenja nekog «trećeg» jezika. Smisao za poeziju jest smisao za misticizam, to je davno ustanovio veliki Novalis, a ovaj pjesnik posjeduje taj temeljni smisao.
U tome je njegova moć, čarolija, zagonetnost njegove pjesničke vještine, iz koje se, usput, očituje i jedna kondenziranost znanja, teorijskog i iskustvenog uvida u ono što poezija jest.
Poezija je za Nenada Miloševića polje bivanja i bivstvovanja, polje u kojem se i na kojem se živi - stalno, ne tek povremeno, onda kada to zatraži prigoda. To znači da je poezija uvijek i svuda, i onda kada on nije u njoj i s njome, ona je, unatoč tome, tu, i tu se ništa ne može. Ići protiv poezije za Nenada Miloševića značilo bi ići protiv sebe, a to ne bi valjalo.
«Zadatak pjesnika je da nađe neko rješenje, točku jedinstva, gdje doista vlada razumijevanje u ljubavi, gdje je božja briga pregorjela svoju bol», zapisao je Kierkegaard, davne hiljadu osamsto i neke. Ako smijem primijetiti, Nenad Milošević taj zadatak uspijeva jako dobro ispuniti, i želim mu da ga još dugo, na našu čitalačku radost i veselje, ispunjava.
Ali gdje samo pronalazi sve te slike, i te čudesne rečenične sklopove, odakle mu «dolaze» te misli, to mi nikada neće biti jasno!
Tatjana Gromača
Drago mi je to zbog toga, jer Nenad je Pjesnik - upravo tako - Pjesnik s velikim «P», a takav širokogrudni epitet pripada onim «pravima», koji pišu iz «srca svijeta». Uvjeriti ćete se u to i sami, kada vas obgrli bezuvjetna, ljubavna toplina njegovih stihova.
Ima nečeg ljepljivog u melankoliji toplih pjesnika, onih koji ne pišu iz nadmoćnog racia i intelekta željnog neprestanog dokazivanja svoje, uvijek upitne, moći. To su oni rijetki, koji još nisu odustali od subjektivnog doživljaja svijeta, i koji ne dopuštaju da ih sveprisutni stroj «objektivizacije» i « diplomatskog usaglašavanja stava» - traženja mjere!? - poravna i učini još jednom od unificiranih sastavnica jedne savršene postmodernističke ere.
Naravno da je poezija jedna od tih, ako ne jedna od rijetkih preživjelih, od kojih i treba očekivati da pruži otpor «totalnom utrnuću duha», ona čijoj je sveta misija istaći važnost i veličinu, snagu individualnog glasa, od kojega se ne smije odustati. Kuda god se dalje kretao ovaj svijet, u kakve god savršene «napretke» otkliznuo, za sada se ipak neće moći othrvati činjenici da je u njegovom temelju i njegovom središtu, na našu sreću, još uvijek samo jedno krhko i lomljivo, ali i zapanjujuće snažno i moćno, ljudsko biće.
S
vakako treba imati u vidu i odakle, i iz kojeg i kakvog vremena dolazi pjesnički glas Nenada Miloševića, ne zato da bismo više cijenili njegovu poeziju, to neće biti potrebno, nego zato da bismo naprosto mogli istaći tu njenu važnu, i rekla bih, herojsku komponentu. Zadržati ljubav za svijet i vjeru u njegovu ljepotu i djeliće istinitosti, makar se oni pronalazili samo u ushićenosti stvaranja ili u svetim trenutcima intime, to je umjetnost i umješnost življenja, opstanka u jezivim vremenima i prostoru u kojem je nedavna povijest riješila ostaviti i suviše težak znamen da bismo ga mogli zaobići.
Rijetki su oni koji su uspjeli sačuvati čovjeka u sebi, pa još čovjeka koji se, «pjevajući», želi i uspijeva približiti «božanskome» - u sebi i u nama - nema nam druge nego takvima se pokloniti.
Ovdje namjerno izbjegavam bavljenje egzaktnim analizama. Tek reda radi, iako mislim da se to podrazumijeva, reći ću da imamo posla s jednim zrelim, posve artikuliranim pjesničkim jezikom, osobite lirske, ali i intelektualne, snage, čiji plamen gori vrlo ujednačenom, sigurnom mjerom. Tu nema dvojbi. Nenad Milošević ima taj dar, a k tome je savladao i određena umijeća, da iz naoko posve običnih slika začuđujućom lakoćom i samorazumljivošću sklizne u prostore onoga «iza», metafizičkog, transcendentalnog, «mističnog» - kako želite, onog «neizrecivog», i da o tom neizrecivom govori tako da osjećamo gotovo fizičku prisutnost tih čudesnih prostora sna, iracionalnosti, intuicije, govorenja nekog «trećeg» jezika. Smisao za poeziju jest smisao za misticizam, to je davno ustanovio veliki Novalis, a ovaj pjesnik posjeduje taj temeljni smisao.
U tome je njegova moć, čarolija, zagonetnost njegove pjesničke vještine, iz koje se, usput, očituje i jedna kondenziranost znanja, teorijskog i iskustvenog uvida u ono što poezija jest.
Poezija je za Nenada Miloševića polje bivanja i bivstvovanja, polje u kojem se i na kojem se živi - stalno, ne tek povremeno, onda kada to zatraži prigoda. To znači da je poezija uvijek i svuda, i onda kada on nije u njoj i s njome, ona je, unatoč tome, tu, i tu se ništa ne može. Ići protiv poezije za Nenada Miloševića značilo bi ići protiv sebe, a to ne bi valjalo.
«Zadatak pjesnika je da nađe neko rješenje, točku jedinstva, gdje doista vlada razumijevanje u ljubavi, gdje je božja briga pregorjela svoju bol», zapisao je Kierkegaard, davne hiljadu osamsto i neke. Ako smijem primijetiti, Nenad Milošević taj zadatak uspijeva jako dobro ispuniti, i želim mu da ga još dugo, na našu čitalačku radost i veselje, ispunjava.
Ali gdje samo pronalazi sve te slike, i te čudesne rečenične sklopove, odakle mu «dolaze» te misli, to mi nikada neće biti jasno!
Tatjana Gromača
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
