Teško je povjerovati da se o pjesniku, filozofu, polemičaru, političaru i etičaru Vladi Gotovcu i danas u Hrvatskoj ipak najradije govori - šutnjom. Neke druge vrijednosti, neki novi kriteriji i neki novi ljudi prevladali su u prostorima hrvatske kulture, premda čak ni to ne bi smjelo uvjetovati odbacivanje jednog snažnog individualnog i bogatog nasljeđa, beskompromisno hrabre osobnosti koju je čistoćom i etičnošću, poštenim i lucidnim načinom života pokazivao, ispisivao, izgovarao, uvijek svjestan Matejeva upozorenja koje često citira: tvoja će te riječ opravdati i tvoja će te riječ osuditi. Znajući da će izazvati nemire, Gotovac nije mogao ne izricati ono što je vidio i osjećao, poznatim etičkim kriticizmom, britkim i oštrim, uvijek sjajno izgovorenim. On duboko i iskreno vjeruje u djelo, u odgovornost riječi, u moć stvaranja, u poeziju kao proročanstvo, evanđelje i poziv.

Otvoriti poetiku Vlade Gotovca, otkriti njene dubine i strasti, emocije i umnosti, u suštini znači tek upoznati snagu jedne kompleksne, a tako čiste, jednostavne i jedinstvene osobnosti koja je obilježila cjelokupnu hrvatsku kulturu dvadesetog stoljeća. Rastvaranje i uspostavljenje takve poetike traži poznavanje cjelokupnog opusa Vlade Gotovca, što se ne odnosi samo na desetak pjesničkih zbirki i razasutih rukopisa, već i na njegove poetičke eseje, filozofske rasprave i polemike, zapise o slikarstvu i umjetnosti, fragmente o svijetu u kojem živimo, kao i o onome u kakvome bismo trebali živjeti.

Jer sve što je Gotovac napisao ili izgovorio prožeto je sjenama lirike: u njegovoj esejistici izbija duša poezije, a u samoj poeziji on je u pismu filozofa i esejista. Gotovac je filozoficirao emocije, emocionalizirao filozofske pojmove (Puhovski), čitavim svojim djelom (i životom), koje možemo eliptično nazvati duhovnom biografijom - Gotovac ispisuje kompleksno štivo kojeg mnogi nisu razumijeli, možda upravo zbog njegove čistoće, zbog predanosti, jednostavnosti i dakako zbog žrtve, zbog ozbiljnosti i iskrenosti kojom je pristupao svemu oko sebe i u sebi. A to jest najteže, ne samo činiti, nego i drugima shvatiti što on to čini! Nazvati takav način idealizmom, nije dostatno, jer pjesnik Vlado Gotovac nije živio u nekoj patetičnoj i udaljenoj imaginaciji, dapače, vrlo je čvrsto osjećao tlo pod nogama, bio i te kako svjestan vremena i prostora svoga prebivanja.

Kako je sve u životu tumačio na svoj, osebujan i originalan način, tako i prema poeziji uspostavlja poseban odnos, možda početno odrediv kao ogromna i iskrena ljubav, jer poezija je za njega sam jezik, izrijek, komunikacija sa sobom i drugima, određivanje odnosa prema postojanju i slobodi.

Tea Benčić Rimay

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.