Posao dramskog pisca se u ovoj zemlji još uvijek ne shvaća ozbiljno, pa je zbog toga od njega i nemoguće živjeti. Život dramskih pisaca nije strukturiran, te ne postoji sustavna institucionalna podrška. Čini mi se da se na dramske pisce u Hrvatskoj gleda kao na neki dobar vic. Ponekad ga netko ispriča pa ga se onda godinama još tu i tamo ispriča ponovno i ponovno i tako unedogled. Sve dok taj vic ne ostari...

Često posjećujem izložbe u drugim zemljama, pa sam se uvjerila kako je moguće raditi. Nevjerojatna posjećenost svega što se na muzejsko-galerijskoj sceni nudi posljedica je ulaganja u kulturu koje traje već desetljećima - ne u proglašenja političkih pobjednika nego u kritički obrazovanu i svjesnu publiku koju zanima kuda odlazi novac koji se izdvaja iz njihovih poreza. Za to vrijeme mi se hvalimo...