Elena Ferrante se i ovom knjigom pokazuje kao stručnjakinja, jer način na koji su ispisani ovi vrlo profinjeno i znalački, promišljeno i pošteno 'skladani' eseji pokazuje nam kako je riječ o autorici koja zna što, kako i zašto radi, a koja, paralelno, posjeduje i jedan 'izvansistemski' književni nerv, koji je daleko više literarne prirode od onoga što prezentiraju njena vrlo uspješna i široko hvaljena...

Goloća kao vrst književne opredijeljenosti, odbijanje da se čitatelja zavodi književnim slikama, visprenošću, znanjem, također je jedna vrst stilske opredijeljenosti koja vodi sučeljenju s onime od čega nema uzmaka, gdje je čovjek sam, sa svojom trenutnom istinom, i sa svojim vječitim traganjem za cjelovitom, cjelokupnom istinom o sebi i svome životu.

Govorimo o djelu koje nadrasta okvire svoga vremena, jer je čitatelj jednako tako zahvalan i za ratno svjedočanstvo, koje doprinosi općem znanju i informacijama koje se u široj svijesti posjeduju o vremenu kada je Italija bila pod Mussolinijem, a svjedočanstvo Natalije Ginzburg daje doprinos općim i širim snagama otpora zlu, nesalomljivosti ljudskoga duha i u onim trenutcima kada ga to najskupocjenije košta.

Suština Ecova razmatranja o pojmu netolerancije leži u shvaćanju kako je misao, intelekt, nemoćan pred divljom netolerancijom, obzirom da ona nije podložna racionalnom tumačenju niti argumentima. Drugim riječima, intelektualci, za koje se po nekom općem viđenju smatra da su tu da se, između ostaloga, bore protiv netolerancije, u toj su borbi gubitnici, odnosno oni sami su često njene prve žrtve 'jer je...

Magija ovih tekstova na čitatelja djeluje principom koji je, prije obrnut nego prevladavajući u književnosti – principom „odčaravanja“, a ne „očaravanja“, no nipošto ne bez literaturi neophodnih „slikarskih pozadina“, plastičnosti opisanih priloga, vjerno oslikanih dijaloga.