Mislim da je bitno neprestano osvještavati vlastitu poziciju: preispitivati uloge u kojima nastupamo, prakse u kojima sudjelujemo, odnose moći u koje smo upleteni. Potiskivanje još nikad nije izašlo na dobro. Pritom, i 'incestouoznost' se očituje na vrlo različitim razinama: jedno je osjećaj nelagode zbog toga što djelujete u okvirima u kojima „svatko svakoga zna“, a drugo, recimo, konkretan sukob...

Trudim se ne trošiti vrijeme na idiote, besplodne svađe, tračeve, loše žene, loše filmove i loše knjige. Starenje oslobađa čovjeka mladenačkih iluzija. Samo spomenici i mrtvaci ne mijenjaju svoje stavove. Treba griješiti rjeđe, ali kvalitetnije – u tome se skriva mudrost.

Potpunim izostankom imenovanja i geografskih toponima i likova svoju političku satiru Žižović uspjeva učiniti i univerzalnom, prispodobivom ne samo u istoj mjeri našoj ukupnoj političkoj sceni koliko i pojedinim njezinim dijelovima (autorova rodna Istra i grad Zagreb) već i širim europskim okvirima (uz znakovitu završnu napomenu da je roman napisan u Trstu).

Na kraju, nakon što se prašina slegne, s ili bez nagrada, recenzija... ostajete sami s vašim djelom, tako da je bolje nastojati biti najbolji što možete. Drugim riječima: kad pišem, pišem ono što bih voljela čitati, u čemu osobno uživam u pisanju. Moje pisanje možda nije potrebno svijetu, ali potrebno je meni; ako mi prestane biti potrebno, onda nema razloga da nastavim raditi.

O mnogim afričkim zemljama mogla bi se napisati ovakva knjiga, no jedino bi je Wole Soyinka mogao napisati na ovaj način. To prije svega znači da je jezik, kojim on sam iznimno vješto i inovativno barata, najprikladniji za govor o tragedijama, a da pritom izbjegava zamku patetike i deklamatorskog pijeteta, što je danas više iznimka nego pravilo.