Nešto je strašno kompleksno i komplicirano u činjenici da smo pokrenule pionirski poduhvat do te mjere složen. Iza takve stvari stoje velike izdavačke kuće, a ne male privatne inicijative dviju žena. Još smo na početku, samim time i na vjetrometini, krčimo šumu da bismo postavile temelje. Ujedno, kao ženama nam se teže probijati, dosta teško krčimo put.

Dobar kritičar je, uvjerena sam, i dobar pisac; njegovi tekstovi moraju iskazivati prepoznatljiv stil, pismenost i mogućnost da rezultat kritičke analize nečije knjige uklopi u tekst koji funkcionira i sam za sebe, izvan predloška o kojem piše. Kao i kod svakog drugog pisanja, spoj je to talenta koji se ne može naučiti i znanja stečenog obrazovanjem...

U našoj književnosti ima, priznajmo, daleko literarno intrigantnijih pripovjedača, ali nema puno zanimljivijih pojavnosti od nje, žene koja se igrala svojim potpisima ispod tekstova, igrala se godinama svog rođenja, i koja je za sebe, u posebnim stanjima povrijeđenosti, tvrdila da nema ničijeg zaleđa – ni udruženja, ni klubova, ni ikakvoga foruma koji bi je štitio.