Kad osuđujemo, što zapravo kažemo o toj osobi? Naravno, postoji pitanje pravde i prava, oni moraju odraditi svoj posao, ali kao ljudsko biće nisam zainteresirana za osudu nego za razumijevanje, istraživanje onoga što je pod površinom, što je pod društvenom maskom. Kad osuđujemo, prihvaćamo da izvan osude nema ničega.

Još se sjećam tog prvog jutra kad sam sišao s vlaka i prošetao uz more. Što se otad dogodilo? Moj san je uništen, a uništile su ga dvije silnice – korumpirani političari i pohlepne kompanije. Oni mijenjaju grad, uništavaju ga. Što možemo učiniti? Možemo se boriti da očuvamo grad, da ga zaštitimo i tako očuvamo i svoje snove.

Na dobroj radionici ili nakon dobrog uredničkog zahvata tekst se može i sasvim izmijeniti, ali glavna ideja, emocija koju želiš prenijeti i do koje želiš doći na kraju priče, mora ostati ista. Sve ostale izmjene nisu toliko važne i dio su procesa, kreativnosti, vještine. No, moraš htjeti uhvatiti nešto bitno i neopipljivo, i to nešto uspostaviti odmah na početku i zatim braniti do samoga kraja.

Svaka umjetnost općenito ima tu moć, bilo glazba, poezija, slikarstvo, svi oni pročišćavaju poglede od viđenog, pročišćavaju naše predrasude i uče nas kako ponovno hodati svijetom. U tom smislu umjetnost ima veliku etičku snagu. Poezija nas uči kako biti na svijetu, uči nas da budemo odgovorni za svijet.

Pogledajte što je na programu Festivala svjetske književnosti 2018. u petak 7. rujna: na Književnoj matineji školarci će se družiti s Koranom Serdarević, u Dvostrukom portretu su Mitko Madžunkov i Dražen Katunarić, održat će se i okrugli stol o Milenijalcima, dok će u dva Razotkrivanja gostovati Ivica Đikić i José Luís Peixoto. U Splitu u Literarnoj ćakuli gostuje Josip Mlakić... a ima još...