Ivan Herceg : Duhovi iz zlatne omče
Ivan Herceg već je trideset godina etablirano ime na regionalnoj književnoj sceni. Takva okrugla obljetnica zaslužuje i prikladno obilježavanje u skladu sa svime što njegovu biografiju čini tako posebnom. Zbirka "Duhovi iz zlatne omče" (Mala zvona, 2024.) donosi njegove izabrane pjesme od početaka u zbirci "Naša druga imena" (1994.) sve do danas, odnosno zbirke u nastanku "Nulti život". Moglo bi se reći i da je zadatak odabira pomalo nezahvalan s obzirom na sve čime nas je ova knjiga obdarila, što je poprilično rijetko u društvu koje nas češće dijeli nego spaja na svim razinama. U odabranim isječcima iz njegove prve knjige mnogo je kiše i snijega, čitatelj je izložen prirodnim nepogodama ukroćenim koricama. Potrebna je posebna vrsta hermeneutike za ovakvu vizualnost, zaštitni znak cijele ove lirske panorame:
Sljedećeg jutra došla je kiša.
Izdaleka, iz velikih usta nebeskih riba.
Posezanje za nadrealističkim ključem je uobičajeni alat očuđavanja stvarnosti. Međutim prije bih to nazvao začudnim nego “očuđenim”. Nagovještaj je autorske evolucije, koja je ovdje prezentirana gotovo u maniru koncentričnih krugova, gdje iz sudara inicijalne kapi sa površinom izranjaju ostali. Ovakvi formati redovno su i odraz čitateljske perspektive urednika a knjigu zaključuje pogovor Davora Šalata koji precizno secira Hercegovu poetiku i dosadašnje doprinose književnoj sceni. Nakon što prođemo kroz njegove suptilnosti i nijanse od samih početaka do danas, dobiva se slika jednog autora kakvog nismo nužno poznavali, ili barem dovodi do kontradikcije koja je nužna nuspojava šire kontekstualizacije.
Takvo iznenađenje je dobrodošlo za one koji se sa njegovim opusom tek upoznaju ili ga čitaju sporadično. Upravo sporadičnost je točka u kojoj poezija neizbježno klizi u medijsku magmu koju najčešće preživi samo tabloidna provokativnost bez supstanci. Da bismo dobili jasnu sliku o njemu, potrebno je najprije sagledati korijenje i krug iz kojeg je proizašla njegova poezija. Generacijski ključ poslužiti će kao orijentir: otprilike u isto vrijeme kada i Ivan Herceg na scenu stupaju i druga danas važna imena poput Dorte Jagić, a njemu je na putu do javne percepcije sasvim sigurno pomogla i Goranova nagrada koju je osvojio 1994. godine za rukopis "Naša druga imena". Važnost ove nagrade kontinuirano potvrđuje uspjeh njenih laureata kao što su Monika Herceg, Marija Dejanović, Goran Čolakhodžić i drugi.
Duhovi iz zlatne omče
Bilo kakav diskurs o djelu Ivana Hercega nepotpun je bez osvrta na njegov obiman doprinos razvoju infrastrukture nužne za svaku književnu scenu: osim što je direktor festivala Stih u regiji i urednik časopisa Poezija, bez sumnje jednog od najvažnijih žanrovskih u regiji, uređuje i ediciju Biblioteka poezije. Njena vrijednost i bogatstvo objavljenih imena nažalost su u dubokom nesrazmjeru sa regionalnim dosegom edicije jer nije, iako bi morala biti, dovoljno prisutna na policama knjižara u Srbiji ili BiH. Budući da je riječ o svojevrsnom sistemu spojenih kulturoloških posuda, nadajmo se da će se to u dogledno vrijeme promijeniti.
Ono što njegovu najraniju poeziju ovdje čini intrigantnom je što nema onog drčnog, aktivističkog instinkta koji tek pronalazi svoje mjesto na sceni. No usudio bih se reći da je to u mnogim slučajevima neka vrsta dječje bolesti kroz koju mnogi moraju proći dok se na kraju ne iskristaliziraju u nekoj drugoj, mirnijoj poetici. On je, s druge strane, taj prvi prag preskočio što je tek jedna od stvari koja "Duhove iz zlatne omče" čine tako intrigantnom. Ne možemo je do kraja usidriti u bilo koju od ladica koje su uobičajeni inventar kritičkog diskursa. To je očigledno i u odabranim primjerima iz zbirke "Noć na asfaltu" (1996.), poput jedne od dvije pjesme inspirirane pjesnikom Krešimirom Bagićem:
Samo vozači oblaka znaju za nedodirljive postaje,
Nikako obični.
O autoru mnogo govore oni koji ga inspiriraju. Bagić je utjecao na pjesnike mlađih generacija, napose onih koji su intelektualno stasali na Filozofskom fakultetu, kao i Herceg. Gore navedeni stihovi napisani su prema Bagićevoj pjesmi Puhači stakla s kojom korespondira čak i vizualno: dok su Puhači poput smjerokaza vuku gore i dole, ova pjesma hrli u susret, u sredinu. Humanistika je oduvijek prostor eksperimenta i kritičke misli, ili je barem tako zamišljena u odnosu na ono kako izgleda danas.
Ovo doista nisu “uzemljene” forme jer veliki dio teksta egzistira u nekom međuprostoru, lirskom limbu između neba i zemlje. Sama interpunkcija sugerira ritam - točka postaje sidro u pravom smislu riječi. Knjiga je sama po sebi dijaloški alat, izravno se obraćajući lirskom subjektu, a tu hermetika ustupa mjesto srži. Čitatelj preuzima ulogu lirskog subjekta, a portretiranje istoga povremeno zahvaća u tamne, guste nijanse na kakve smo navikli u estetici Ede Murtića: gusti premazi crne razbijeni živahnošću žute, crvene i drugih jarkih boja (Kuća za umiranje). Što je to što autor traži od svoga subjekta? Interakciju, refleks bez isprazne provokacije. Pjesme se pretvaraju u fluidne narativne mizanscenskog karaktera. Stoga ne iznenađuje da je knjiga nagrađena karlovačkom nagradom Zdravko Pucak kao točka na i očigledno uspjelog eksperimenta.
U zbirci "Snimke zemaljskih uzdaha" (1997.), Herceg se lirski otiskuje u svemir, sferu kojom u hrvatskoj poeziji suvereno vlada Gordana Benić. Oboje iz te udaljene perspektive na svijet gledaju očima koje se kriju u olovkama punima gorčine i sućuti zbog svoje sposobnosti da, metaforički,hodaju u tuđim cipelama. U tom procesu lirika poprima osobine dijagnoze:
Jednom sam čak uhvatio poruku
Iz dalekog kutka svemira.
Našu zvijezdu oni zovu
Talionicom nesreće.
U pjesmi Često posjećujem sunce, Herceg je mazohist u sukobu sa istinom svijeta koji ne može promijeniti, a ta frustracija vlastitom nemoći odražava se i u ekspresivnosti vokabulara (grizem, razbijam, gnječim). Vrlo vjerno predočava prirodu stvaralačkog procesa koji, kada je autentičan, reže do kosti. Takvo neprikosnoveno razotkrivanje je i čin hrabrosti jer svoje rane predaje u ruke čitatelja čija ih eventualna ravnodušnost omalovažava. No to je rizik na koji računaju svi koji se ne boje suočavanja sa praznim listom književnog papira. Kafkijanska priroda razbijanja granica koje nameću jezik i društvo martirij njegovog lirskog subjekta odbija pomisao da možemo spasiti druge po cijenu sebe.
U kontekstu prikazanog iz gorenavedene zbirke, ova je doista programatskog karaktera, ne ostavljajući upitnike na kraju nego tek okrutnost točke. Moglo bi se reći da se ovakvo što tumači na različite načine, ali čita uvijek u istom ključu koji predstavlja univerzalni jezik ove knjige. Nakon ove, zbirka "Anđeli u koroti" (2004.) je nagovještaj novog pravca u kojem kreće, a u kojima se prirodno odražava i životno iskustvo koje je u međuvremenu oblikovalo nešto drukčiju poetsku estetiku senzualnog, popunjenu arhetipima njegova imaginarnog cirkusa kao što je Žena sa staklenim trbuhom, Hercegova vlastita Venera čije je rađanje nije botticelijevski dramatično, ali jednako eterično i pitko. Naša književnost ponekad, uvjetno rečeno, balansira na tankoj liniji između gnososa i goblena. U ovom slučaju okrenuti smo, srećom, na pravu stranu. Oni koji nisu sigurni na koju se misli ionako, prosto rečeno, nisu ciljna publika Biblioteke poezije.
Njegov poetski manifest stoji na leđima karijatida apstrakcije koja je sve prisutnija kako putujemo dalje kroz njegovu bibliografiju. Razvidno je to odabiru iz zbirke "Nepravilnosti" (2007.) gdje se njegovo gravitacijsko polje širi i geografski kao odraz međunarodnog odjeka njegova rada putem prijevoda i brojnih književnih festivala u Hrvatskoj i inozemstvu (Sarajevo i Warszaw, Warszaw). Ova praksa vrlo je važna za gradnju prevoditeljskih mostova između poetika na različitim jezicima koji traži zajednički nazivnik nečega što je dio mnogo veće cjeline i konteksta. Festival Stih u regiji je dokaz, a u pjesmi se sve udaljenosti smanjuju na najmanju metafizičku mjeru, a heraklitovski rečeno, samo nepravilnost ovdje stalna jest. U tome leži i njena ljepota koja rijeke reducira na kapljice, u zidovima otvara prozore:
Miljacka je rijeka za koju kažu da postoji,
A ja je u daljini samo naslućujem.
Zbirka "Kad će doći Babilon" (2013.) fokus vraća na nivo organskog i opipljivog: zemlja, priroda, iščekivanje prosvjetljenja i razbijanje algoritma distopije. Upravo suprotno: povratak na iskon, lingvistički i faktički, redukcija sebstva na primordijalno. Ovakva vrsta distance nužni je preduvjet za konačnu formu, izdaleka se sve bolje vidi. To vrijedi i za šumu preko stranica ove knjige, a Herceg izgubljenu nevinost svijeta ne pronalazi na aerodromskom šalteru za izgubljene stvari nego ispod površine, u metatekstu bez pretenzija. Nemilosrdan je jedino prema sebi, ali ta svojevrsna autodestrukcija je alat oslobođenja, a ne kazne.
Ako uopće postoji, konačna poruka i dilema "Duhova iz zlatne omče" je vjekovječni prerogativ nepripadanja, otpor tribalizmu svake vrste i njegovih nuspojava. Privilegirani karakter takve pozicije dostižan je samo onima koji su spremni riskirati, kao on u pjesmi Krvavi jezik iz zbirke u nastajanju "Nulti život". U svom pogovoru, Šalat konstatira: “Ako svako dno ima svoje još duplo dno kako nas uči Danijel Dragojević, onda i naša žudnja ima sve dublje dno u koje sama propada raskrinkavajući slojeve našeg postojanja dok ne dođe do same praznine.”
U skladu s time, Hercegove sabrane pjesme moge bi biti most između dviju praznina, početka i kraja. Neka, barem ovaj put, bude tako.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Duhovi iz zlatne omče
- Mala zvona 10/2024.
- 147 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789538553035
- Cijena: 17.00 eur
- Kupi knjigu!
Obilježavajući trideset godina autorskog književnog rada, Ivan Herceg izabrao je sedamdesetak pjesama koje su objedinjene u zbirci 'Duhovi iz zlatne omče'. One potječu iz svih njegovih knjiga, a dodao im je i nekoliko još neukoričenih tekstova. Taj reprezentativni izbor opsežnim pogovorom predstavlja i tumači Davor Šalat.