Tash Aw : Mi, preživjeli

Tash Aw: Mi, preživjeli

Dakako da je svrha ekonomske migracije probitak, no ono što nerijetko smetnemo s uma jest da se probitak u prvom redu i bez iznimke odnosi na sâm vrh socijalne piramide (onako kako jedino može odgovarati demonu kapitalizma). Svrha je ekonomske migracije – uvijek i bez iznimke – rušenje cijene rada, a politička korektnost oruđe je (ili oružje) kojom ekonomske elite (i pridruženi im korisni idioti) diskvalificiraju kritičare spomenutog procesa: uvijek i bez iznimke kao one koji potpadaju pod koju skupinu šovinista (obično desnog predznaka, mada ni ostaci ljevice od difamacije nisu izuzeti). Uvijek i bez iznimke, dakle, glavninu profita iz ekonomske migracije odnosi korporativni Moloh u čijoj utrobi ne prestaju gorjeti mučenici tzv. Trećeg svijeta (koji „politički korektno“ danas nazivamo Globalni jug) – oni koje poduzetnička elita iscrpljuje do iznemoglosti, dok im tobožnji ideološki oponenti doprinose time što novonastalo robovlasništvo interpretiraju kao proces integracije u svijetu koji kroči prema naprijed.

U svijetu koji „kroči prema naprijed“, naime, „progresivne snage“ zapadnih društava (tu negdje navodno spadamo i mi) sklone su pritom zažmiriti na ono što bismo mogli nazvati naličjem integracije – pod tim mislim na uvjete u kojima integrirani (čitajte: suvremeno roblje) ustvari žive – a što na globalnom nivou predstavlja pravilo, nipošto iznimku. Tako naposljetku živimo kasnokapitalističku zbilju koju sačinjavaju dvije hijerarhijske strukture: prvu (manjinsku) čine profiteri, a drugu oni koji profiterima omogućuju profitirati. U tom smislu, što i roman "Mi, preživjeli" (prevela Lada Silađin, Fraktura 2024.) malezijskog pisca Tasha Awa dojmljivo ilustrira, praktički nema razlike između Malezije i Hrvatske. Jer ekonomska imigracija uvjetovana rušenjem cijene rada – dakle ono čemu posljednjih godina ovdje svjedočimo – na prostoru je Indokine odavno ustaljena praksa.

A kako i ne bi kada su, s ciljem daljnjeg povećanja profita, multinacionalne kompanije odavno proizvodne pogone preselile tamo gdje je rad (čitajte: ljudski život) jeftiniji. Tamo gdje će za potrebe zelene tranzicije u Europi, primjerice, djeca kopati litij i pritom, ako ne od gladi, pomrijeti od trovanja – sve ne bi li naša iluzija napretka bila zelena poput San Francisca iz Zvjezdanih staza Genea Roddenberryja ili istoimene hipijevske himne koju je izvodio Scott McKenzie.
 

Mi, preživjeli Aw Tash

"Mi, preživjeli" piščev je četvrti roman, izvorno objavljen 2019. godine, a razlog zašto bismo ga trebali uzeti u ruke primarno nije i ne može biti aktivističke, već estetičke prirode. Posrijedi je dojmljivo ostvarenje, strukturirano kao kombinacija dnevnika/intervjua (koji opisuju prošlost) i fragmenata koji opisuju komunikaciju/poznanstvo između intervjuirane osobe i osobe koja vodi intervju. Naracija plijeni izvedbenom uvjerljivošću: nadasve suptilnim kombiniranjem kolokvijalnih (često nenaznačenih) dijaloga, te gdjekad hiperrealističkih, mada sažetih opisa. Uslijed razvoja fabule – koja linearni slijed poštuje tek djelomično – stilske oscilacije nisu uočljive, a strategije koje prepoznajemo odgovaraju nekim od nadaleko poznatih prosedea iz književne povijesti.

Radnja je romana jednostavna i govori o Ah Hocku, Kinezu rođenom u Maleziji koji odmalena teško radi ne bi li osigurao egzistencijalni minimum. On, koji je i sâm izravni potomak ekonomskih migranata (kao i njegov u kriminalu ogrezao prijatelj Keong), tokom odrastanja prolazi kroz transformaciju koja će – umjesto prosperitetom – rezultirati ubojstvom. Strategija na koju je upozoreno, zato što za ubojstvo brzo doznajemo, može nas podsjetiti na jedan od najvažnijih romana ikada napisanih – „Zločin i kaznu“ Fjodora Mihajloviča Dostojevskog (možda i na roman „Stranac“ Alberta Camusa), uslijed čega radikalni prikazi egzistencijalne nemoći mogu podsjetiti na pesimistički obojeni cinizam Michela Houellebecqa. S uma ne možemo smetnuti ni Grahama Greena, s tom razlikom što „mirnog Amerikanca“ ovdje zamjenjuje „(ne)mirni Kinez“, klasno podčinjeni pojedinac koji se klasnoj podčinjenosti – takoreći prema principu Ponzijeve sheme – suprotstavlja daljnjim klasnim podčinjavanjem. Uostalom, njegova će supruga – ohrabrena (tj. obmanuta) vlastitom obrazovanošću – i sama završiti u raljama davno raskrinkane, no usprkos tome i dalje aktualne investicijske prijevare na koju pojedinci nasjedaju kako zbog naivnosti, tako zbog egzistencijalnih neprilika koje potiču ekonomsku deluziju.

Egzistencijalna krhkost nepouzdanog pripovjedača i njegove neposredne okoline (selo u kojem je proveo djetinjstvo, njegova majka, supruga itd.) možda je najuvjerljivije ilustrirana prizorom poplave koja odnosi njegovo imanje – opijumsko ništavilo iz Greenova remek-djela zamijenjeno je „vodenim ništavilom“ – mirnim morem koje je uslijed plime prekrilo (tj. poništilo) svaki napor da se uspije u životu. Ta lirična (iako hiperrealistička) slika kraha ujedno pomaže razumjeti protagonistovu transformaciju iz pozicije izrabljivanog u poziciju izrabljivača koja, k tome, ilustrira metastatsku prirodu kapitalističke zvijeri i nemoć pojedinca (ali i čitave klase s dna ekonomske kace) da joj se – umjesto propasti ili pridruživanja – rezolutno odupre. Ono što nam donosi kraj romana, a nekog bi moglo podsjetiti na film „Armin“ Ognjena Sviličića iz 2007., jest dilema prepuštena čitaocu: što je naposljetku ono što nas zanima – (potlačeni) pojedinac ili njegova/njezina priča? U tom smislu roman se naposljetku promeće u svojevrsni test čitaočeve savjesti, a na tom testu sva je prilika da će mnogi i pasti.

Kada bismo izbacili sva malezijska imena i nazive ljudi, mjesta ili možda gastronomskih specijaliteta – a kada bismo pritom sve drugo ostavili netaknutim – siguran sam da bismo radnju knjige mogli smjestiti u koju od nastalih postjugoslavenskih državica (osim možda Slovenije). Klasna borba, kao što je rečeno, svedena je na daljnje klasno podčinjavanje. Pa se tako „ispod“ Kineza rođenog u Maleziji nalazi ekonomska imigracija iz Indonezije, ispod Indonežana nalaze se primjerice Bangladešani, ispod Bangladešana ljudi iz Mjanmara, a na samom „dnu“ oni koji su i u Mjanmaru tlačeni od svih – Rohindže. Transformacija o kojoj je riječ tiče se uvodno naznačenog rušenja cijene rada, čega Ah Hock, radeći na farmi gospodina Laija, s vremenom postaje svjestan. Budući Indonežani kojima je nadzornik obolijevaju od kolere, Ah Hock naći će se u situaciji da mora pronaći „zamjenske“ radnike (jezično degradirane uvriježenom sintagmom „radna snaga“).

Kroz razgovore s rečenim drugom iz djetinjstva (Keongom), kao i na temelju prijašnjih iskustava u kojima je on bio zamijenjen jeftinijom radnom snagom (primjerice, kada je radio kao konobar u gostionici u Kuala Lumpuru), doći će na pomisao da oboljele radnike (tj. „radnu snagu“) zamijeni jeftinijim ljudima – u ovom slučaju Rohindžama – čiji su migracijski posrednici (tj. krijumčari ljudima) Bangladešani. Transformacija se uslijed navedenog očituje u prihvaćanju profita kao opravdanja za navedenu zamisao, čak i usprkos tome što se među potencijalnim zamjenskim radnicima nalaze i žene te djeca. U hladnokrvnom jeziku brojki sve je, dakle, dopušteno – matematika, naspram onog što bi nam sami matematičari jamačno kazali – proizlazi iz borbe za opstanak čiji borci, kao kozmički ustav, prihvaćaju isključivo srednjovjekovni (ustvari svevremeni) zakon jačeg.

Rečena logika profita pritom podrazumijeva i mito/korupciju kao pravilo, a ne iznimku na svim nivoima društva, sukladno čemu Su-Min (djevojka koja vodi intervju s Ah Hockom) ispada naivna (odbijanje plaćanja mita policiji zbog automobila koji joj je „podigao“ pauk). No, ni njena naivna osobnost – čega je rezultat krajnje pesimistični rasplet romana – nije pošteđena transformacije kojoj je ranije izložen njen sugovornik: priča o osuđenom ubojici, prema svemu sudeći, postat će hit od kojeg će ona profitirati. Dilema koja iz spomenutog ishoda proizlazi, čini se, retoričko je rečeno pitanje: Zanima li nas pojedinac ili njegova priča? U spomenutom pitanju, stoga što ono jest retoričko, sadržani su odgovori na pitanje empatije koja, umjesto da bude sredstvo (ili motiv) borbe, često put postaje sredstvo (samo)promocije.

Pa se tako Su-Min, utisak je, odveć ne zamara (ne)mogućnošću društvene promjene kao krajnjom konzekvencom njenog ambicioznog spisateljskog projekta. Taj rasplet, iako zaključak valja promatrati kao posljedicu posve subjektivne interpretacije, navodi na dvije prijelomne istine o „svima nama“. Prva se, prema tome, tiče profitiranja u svima i u svemu – makar o empatiji bila riječ – što prezentaciju humanizma primarno podrazumijeva kao prezentaciju samog sebe. Druga upućuje na stanje općedruštvene rezignacije kojom je postojeći klasni poredak trajno zapečaćen. Navedeno stanje ponajbolje ilustrira briljantno opisana scena štakora u supermarketu, na što se nitko osim Su-Min nije osvrnuo. Nitko osim doktorandice iz dobrostojeće porodice koja će, usprkos polazišnim motivima, očito nastaviti sveopću praksu profitiranja koje se uvijek odvija nauštrb drugog (tj. drugih). Kao što se nauštrb drugih odvija svaki, pa i najmanji napredak – opći ili pojedinačni. I kao što svaki daljnji napredak, u manjoj ili većoj mjeri, podrazumijeva osporavanje prethodnog napretka.

Problemi industrijalizacije, urbanizacije, deruralizacije i klimatskih promjena – posrijedi su fenomeni kojih se roman „Mi, preživjeli“ Tash Awa itekako dotiče – nekoć su uglavnom mišljeni, a zatim i promatrani kao čovjekovi koraci u nezaustavljivom pohodu na budućnost. Danas na spomenute korake pretežno gledamo s osjećajem mučnine. Možemo razglabati o tome kako ćemo u dogledno vrijeme promatrati današnje simptome civilizacijskog napretka, no već sada u jedno je lako biti siguran – i ti će pogledi, usprkos individualnim odstupanjima (poput Roddenberryjeve ili  McKenziejeve utopijske sanjarije), počivati na profitu: Molohova je glad neutaživa, a čovjek, njegov vjerni sluga, nemoćan pred božanstvenom moći pohlepe.

Uostalom, klinička smrt ljevice, pri čemu su nastale praznine popunjene liberalnim politikama i desnim populizmom, navedenoj tvrdnji govore u prilog. Ovaj roman utoliko možemo čitati kao dijagnozu društva, imajući u vidu kako je svaka dijagnoza recentnog trenutka ujedno i proročanstvo onog što predstoji: bilo da su posrijedi malo vjerojatno ozdravljenje ili gotovo sigurni kraj.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tash Aw

Mi, preživjeli

• Prijevod: Lada Silađin
• Fraktura 10/2024.
• 312 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533587714
• Cijena: 24.99 eur
• Kupi knjigu!

'Mi, preživjeli' šokantno je iskren roman, razornih prikaza egzistencijalne nemoći koje možemo usporediti s Camusom ili Houellebecqom. Kroz Ah Hockovu ispovijed Tash Aw otkriva nam mračne strane urbanizacije i globalizacije i precizno daje dijagnozu malajskog društva suočenog s klimatskim promjenama i klasnim razlikama.