Pet najkvalitetnijih djela prijevodne proze u 2016.

Izdavački programi domaćih nakladnika u 2016. bili su još siromašniji u odnosu na "siromašnu" 2015., a procjene govore da je ukupan broj novoobjavljenih knjiga u odnosu cca 1.300 novih naslova iz 2015. pao za dodatnih deset posto, i iznosi jedva 1.150 novoobjavljenih djela. Zbog opadajućeg interesa (i smanjenih financijskih mogućnosti) stanovništva za kupovinu knjiga, ali i zbog sve oskudnijeg financiranja tiskanja novih naslova od strane državnih i gradskih vlasti, izdavači prijevodne proze u sve većoj mjeri objavljuju knjige tek ako financijsku injekciju dobiju iz inozemnih fondova za financiranje prijevoda, pa na naše tržište dolazi sve manji ukupan broj novoprevedenih djela.

No, s obzirom da te knjige prolaze kroz dvostruki filter – izbor urednika naših izdavačkih kuća i potvrdu stručnih komisija fondacija stranih zemalja koje odlučuju o dodjeli sredstava za prevođenje djela njihovih autora na strane jezike – kod novoprevedenih knjiga se uglavnom radi o provjerenim djelima visoke ili bar solidne kvalitete. Pritom je uočljivo da prevladavaju naslovi autora/ica iz europskih zemalja, uz nešto manji udio djela južnoameričkih autora/ica, dok su prijevodi npr. knjiga dalekoistočnih spisatelja/ica ili afričke književnosti prisutni, nažalost, u zanemarivom broju.

Slučaj Džem Mutafčieva Vera

Iako su u 2016. godini izostali prijevodi kapitalnih djela svjetske književnosti (poput npr. prethodne dvije godine prevedenih remek-djela Karla Krausa Posljednji dani čovječanstva i Josepha Rotha Radetzky marš) ipak smo dobili lijep broj vrijednih naslova. Među takve svakako spada roman Slučaj Džem bugarske spisateljice Vere Mutafčieve. Radi se o klasiku bugarske književnosti koji je u matičnoj zemlji doživio desetak izdanja te je preveden na sve važnije svjetske jezike, a hrvatski prijevod dobili smo točno pedeset godina nakon izvornog izdanja.

Roman donosi rekonstrukciju nesretnoga životnoga puta nesuđenog turskog sultana Džema, sina slavnoga Mehmeda II Osvajača, i to u obliku iskaza većeg broja svjedoka njegove životne putanje – njegova prijatelja i stalnog pratitelja, pjesnika Saadija; velikog meštra Reda svetog Ivana Pierra D'Aubussonna koji je trasirao tragičan smjer Džemove sudbine; Mehmedove tetke; egipatskog sultana Kaitbaja; načelnika straže zaduženog za njegovo čuvanje te još nekolicine drugih. Prema tadašnjem zakonu, nakon smrti sultana Mehmeda II vlast je trebao preuzeti njegov stariji sin Bajazit, a mlađi sin Džem trebao je biti pogubljen.

Džem se tome suprotstavlja, ali nakon što doživi poraz u bitci protiv Bajazitove vojske biva primoran na bijeg. Utočište pronalazi na Rodosu, gdje se predaje u ruke vitezovima Ivanovcima i tako započinje njegovo trinaest godina dugo utamničenje te biva korišten kao sredstvo ucjene u političkim igrama i međusobnim prijetnjama između kršćanskoga Zapada i turske osvajačke prijetnje s Istoka. Radi se o virtuozno napisanome višeglasju u kojemu cijeli niz ljudi, iz perspektive današnjega znanja o naknadnome razvoju događaja, progovara o tragičnom životu nesuđenoga sultana Džema, istodobno otkrivajući mnogo o tadašnjoj Europi, odnosima između katoličanstva i islama, licemjerju i koristoljublju svećenstva i politike.

Vera Mutafčieva stvarnim povijesnim osobama (Matija Korvin, dvojica papa – Inocent i Aleksandar IV, Karlo Savojski, kraljica Izabela i mnogi drugi) pridružuje brojne fikcijske likove plastično dočaravajući sliku Europe s kraja 15. stoljeća i političke prilike u njoj, s naglaskom na nerazumijevanju (ali i izostanku želje za istinskim razumijevanjem i prihvaćanju razlika) između zapadne i istočne Europe, pri čemu čitatelj prepoznaje brojne poveznice s europskim recentnim trenutkom. Autorica vrlo uvjerljivo dočarava prinčevo strmoglavljivanje u depresiju i konačno nervno rastrojstvo, a njegovu nemogućnost utjecaja na smjer vlastita života apostrofira lišavajući Džema vlastitoga glasa u priči o svome životu.

Na taj način stvoren je jedan od najtragičnijih likova svjetske književnosti uopće, ali i jedan od najdojmljivijih romana povijesne tematike. No, Slučaj Džem ne bi bio toliko dojmljiv roman da ga nije maestralno prevela Ksenija Banović, čiji se prijevod doima poput izvorno na hrvatskome napisana štiva, a što je jako teško dosezljiv i rijetko dosegnut cilj svakoga prevoditelja.

Čudno je u mojoj glavi Pamuk Orhan

U Tursku, ali onu druge polovice 20. stoljeća a ne petnaeststoljetnu Tursku princa Džema, smješten je i novi, a po mnogima i najbolji roman nobelovca Orhana Pamuka Čudno je u mojoj glavi (preveo Ivan Ivanović). Radi se o iznimno bogatoj, višeglasno ispripovijedanoj priči koja odražava iznimnu raskoš Pamukova pripovijedačkoga talenta i sposobnosti skladna konstruiranja razvedene, mozaične priče prepune likova, tema i motiva, uz brojne elemente koje ga čine i fenomenološki i kulturološki važnim djelom.

Osim što se radi o prekrasno vođenoj, maštovitoj i tužnoj ljubavnoj priči i prikazu jedne pojedinačne životne sudbine obilježene nesuglasjima između želje i ostvarenja, namjere i slučaja, nužde i htijenja, također je to i nova Pamukova zaljubljenička posveta gradu Istanbulu, iz perspektive pridošlice sa sela koji grad i njegove stanovnike detaljno upoznaje godinama na ulicama prodajući bozu i pritom svjedoči brojnim mijenama kroz koje tursko društvo prolazi u dugogodišnjem razdoblju (od 1968. do 2012. godine).

Višeglasno ispripovijedan, dijelom i u obliku epistole, te uz izmjenu različitih perspektiva i pripovjednih modusa pri iznošenju različitih verzija istih događaja, roman otvara brojne teme od kojih su među važnijima one o odnosu tradicije i moderniteta, konzervativizma i progresivnosti, religije i sekularizma. Uz mnoštvo binarno postavljenih motiva (npr. suparništvo dviju obitelji kao metafora dva različita političko-svjetonazorna pogleda na svijet i društvo) Pamuk prezentira suvremenu Tursku kao zemlju izrazitih proturječja, ne propuštajući govoriti i o položaju žene u modernoj Turskoj, te o pojedinim političkim nepravdama i povijesnim mrljama na društvenoj savjesti.

No, Čudno je u mojoj glavi prvenstveno je roman o identitetu, remek-djelo o pozicioniranju jednoga naizgled slabog, nevažnog i nejakog, ali hrabrog, ustrajnog i po mnogočemu jedinstvenog pojedinca u odnosu na zajednicu, te o samospoznaji, propitivanju sebstva u kontekstu drugih ali i u kontekstu vremena i promjena koje protok vremena podrazumijeva.

Sotonski tango Krasznahorkai László

Smješten u blatno i kišno, memljivo i trulo apokaliptično područje, s ljudima apatičnima i dešperatnima, fizički i psihički izobličenima, bez perspektive i nade, utonulih u očaj, beznađe i inerciju uslijed užasa žudnje za promjenom i nemogućnosti njezina dosezanja (jer se i kad to pokušaju, osokoljeni obećanjima, na koncu nađu prevarenima), uz mnoštvo biblijskih, starozavjetnih ali i faustovskih i infernalnih motiva i asocijacija, te uz razornom sugestivnošću posredovane grotesku i apsurd što neiskorjenjivo čuče u svim našim svakodnevicama, baš kao i trulež međuljudskih odnosa temeljenih na zavisti, mržnji, nesnošljivosti i zlu tako bolno sugeriranima (kroz lik djevojčicina poriva da udavi mačku) kao neuništiv, vječni i zapravo osnovni element ljudske duše usađen u nas još od rođenja, a sve izneseno dugim, vrtložnim, meandrirajućim, hipnotičkim rečenicama punim digresija i retardacija, uz iznevjerivanje kronologije, ali ne i bez logike i strukture, bez razrješenja i katarze, ali uz mnoštvo aluzija, naznaka, slutnji i nagovještaja te ubojitu simboliku i metaforiku koje zaglušnom tutnjavom nadolazeće kataklizme ispunjavaju unutarnje uho čitatelja i razotkrivajuće djeluju u kontekstu komunističke mađarske prošlosti, ali i anticipatorski promatramo li ih iz perspektive današnje europske društveno-socijalne atmosfere – to je svijet proze možda i najvećega živućeg maga pisane riječi, mađarskoga pisca Laszla Krasznahorkaija u njegovu najmoćnijem izdanju, u debitantskome romanu Sotonski tango (prevela Lea Kovacs) izvorno objavljenom 1985. a po kojemu je Bela Tarr snimio svoje sedam i pol satno filmsko remek-djelo.

Slikar i rat Hertmans Stefan

Slikar i rat flamanskoga autora Stefana Hertmansa (prevela Romana Perečinec) upečatljiv je roman u kojemu na osnovu njegovih dnevničkih bilješki autor rekonstruira životnu putanju svoga djeda, slikara Urbaina Martiena. Autor izlaže različitim događajima i nesrećama obilježen život fokusirajući se na najvažnije sastavnice djedove egzistencije – siromaštvo (zbog čega je od svoje trinaeste godine morao raditi u ljevaonici željeza), sudjelovanje u Prvome svjetskome ratu (gdje je bio čak četiri puta ranjavan), ljubav prema supruzi (koja umire mlada od španjolske gripe) a nakon čije smrti se ženi s njezinom sestrom (s kojom nikad nije razvio željenu dozu bliskosti i ljubavi) te opsesivna posvećenost slikarstvu.

Mozaičnim strukturiranjem rukopisa nadograđenog fotografijama stvoren je romaneskni kolaž u kojemu se susreću sadašnjost i prošlost, dokumentarizam i literarnost, naturalizam i liričnost, grubost i mekoća, ljubav i smrt. Autentične djedove zapise autor nadopunjuje svojim promišljanjima o prošlosti i ljudima bez kojih ni njega ne bi bilo, a suprotstavljajući vlastite ateističke stavove onima svoga duboko religioznoga djeda Hertmans obogaćuje i svoju osobnost, uočava predrasude na kojima je temeljio određena razmišljanja o prošlosti te prepoznaje razmjere urušenih vrijednosti današnjega društva.

To je roman s vrlo uvjerljivo dočaranim strahotama ratnog stradanja nadograđen lucidnim esejističkim pasažima i meditacijama o umjetnosti i slikarstvu, ali i knjiga o ljubavi, smrti, osjećaju pripadnosti i dužnosti, te usmjerenosti idealima pravde, istine, ustrajnosti, marljivosti i nadasve, solidarnosti i posvećenosti svojim bližnjima i uopće drugim ljudima.

Genijalna prijateljica Ferrante Elena

U Genijalnoj prijateljici (prevela Ana Badurina), prvome romanu svoje „napuljske tetralogije“ Elena Ferrante elegantnim, sofisticiranim stilom siromaštvu Napulja s druge polovice 1950-ih kontrapunktira raskoš mašte i osjećaja dviju prijateljica, karakterno posve različitih ali ipak vrlo bliskih. Elena je plaha, blaga, oprezna i suptilna, a Lila je strastvena, otresita, energična i drska, karakterno sukladnija podneblju u kojemu zajedno odrastaju. Potaknuta viješću da joj je prijateljica nestala, Elena iz pozicije staračke dobi rasprostire reminiscencije djetinjstva provedenog uz Lilu, a na svakoj stranici, osim skladno ispripovijedane priče o odrastanju Ferrante provodi i dubinsko sondiranje jednoga vremena u posve specifičnome podneblju, gdje emocije i strasti pršte na sve strane a ustezanje je nepoznat pojam.

Uz sve tipičnosti jednoga djetinjstva – igre, šetnje, nepodopštine, zaljubljivanja, spoznavanje vlastite ženstvenosti, ali i rivalstvo među prijateljicama – čitatelj detaljno upoznaje stvarnost poslijeratnog juga Italije, a osobito pogubnost patrijarhalnosti koju oštro na svojoj koži Lila osjeća, i zbog čijeg se direktnog utjecaja i životni putevi (i izbori) prijateljica razilaze. Radi se o dirljivoj i prekrasno napisanoj, psihološki iznijansiranoj sagi o prijateljstvu baš kao i o snažnim feminističkim impulsom obilježenoj romanesknoj društveno-socijalnoj studiji jednoga podneblja i vremena, koja mnoštvom znakovitih detalja i vješto izloženih fabularnih dionica vezanih uz široku galeriju upečatljivih likova koji zrcale konzervativni mentalitet i svjetonazor tadašnjeg Napulja, tvori snažno djelo koje je vrlo dojmljivo u književnom smislu, ali je i važno u fenomenološkom, kulturološkom i sociološkom kontekstu.