Suvremena hrvatska likovna kritika visoko je vrednovala Šercarov doprinos našoj likovnoj umjetnosti. Autsajder s višegodišnjim iskustvom u majstorskoj radionici Krste Hegedušića, Hrvoje Šercar realizirao se kao umjetnik snažne, originalne i osebujne poetike i prepoznatljivosti. Tako su o njemu pisali naši ponajbolji kritičari i povjesničari umjetnosti.

U najnovijoj monografiji "Hrvoje Šercar" autor Tonko Maroević ističe činjenicu da je u cijelom svom "opusu inzistirao na tvarnosti, sirovosti, ekspresivnosti, zvučnosti i živosti korištene građe, pa dakle i na njezinim koloritički distinktivnim i protegama neukroćenim svojstvima". Taj slikar-crtač odužio se mnogim temama i transformacijama ponajprije prepoznatljivoj ikonografiji hrvatskih gradova, arhitekturi koja je prelazila granice i zajedno s podlogom, drugim temama i mogućnostima njegova crtačkog izričaja stvorila kontinent specifične senzibilnosti. Sličnu pozornost posvetio je i ljudima, posredno životinjama, posebice prevažnim trenucima života i smrti, ali i tjeskobi, bačenosti u svijet kao i galeriji likova krležijanske literarne provenijencije, glazbenicima, predmetima stvarnim i izmišljenim.

Valja naglasiti da je riječ o umjetniku koji se ogledao i potvrdio i u drugim vidovima stvaralaštva; bio je jedan od pionira performansa u Hrvatskoj, autor i suautor scenografija i crtanih filmova, primijenjene umjetnosti i posebice dugogodišnji likovni urednik mnogih izdanja Hrvatskog leksikografskog zavoda. 

Monografija "Hrvoje Šercar" prati taj golem posao, razvojne faze i specifične izričaje studijom Tonka Maroevića i likovno-grafičkom opremom Antuna Krešića. Knjigu prati i DVD dokumentarnih filmova o Hrvoju Šercaru.

Akademik Tonko Maroević, hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti i prevoditelj (Split, 22. X. 1941. - Stari Grad, 11. VIII. 2020.). Studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti završio 1963. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. doktorirao temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas (objavljeno kao knjiga 2007. pod naslovom Napisane slike), a 1965–70. bio asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti. Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Redoviti je član HAZU od 2002.

Javio se zbirkama pjesama u prozi "Primjeri" (1965) i "Slijepo oko" (1969) u okviru generacijske »razlogovske« poetike. U kasnijoj fazi njegovo pjesništvo obiluje intertekstualnim i metatekstualnim referencijama, a odlikuje ga i povratak vezanomu stihu i tradicionalnim oblicima ("Motiv Genoveve", 1986; "Trag roga, ne bez vraga", 1987; "Četveroručno", 1992; "Sonetna struka", 1992; "Black & Light: versi od prigode", 1995; "Redak mulja, redak pjene", 2013).

Kao književni kritičar sustavno prati suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavi se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom; eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga ("Dike ter hvaljenja", 1986; "Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga", 1989; "Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva", 1998; "Pohvala pokudi", 1998; "Družba da mi je: domaći književni portreti", 2008; "Skladište mješte sklada", 2010).

Sastavio je antologije hrvatskog pjesništva 1971–95. "Uskličnici" (1996) i 1996–2019. "Svjetlaci" (2019) te antologije katalonskoga pjesništva "Bikova koža" (1987) i "Riječi za jedan lapidarij" (2018).

Istražuje suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost; objavljuje likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama, piše predgovore katalozima i grafičkim mapama (Z. Bourek, J. Bratanić, R. Goldoni, Z. Keser, A. Kuduz, V. Kuliš, Ž. Lapuh, I. Lovrenčić, E. Murtić, Š. Perić, H. Šercar, I. Šiško, M. Šutej i dr.) – od kojih je mnoge probrao u knjizi "Slikanje i slikama predgovaranje: pisani portreti" (2006) – te monografije (Nives Kavurić-Kurtović, 1986; Zlatko Kauzlarić Atač, 1996; Vojin Bakić, 1998; Antun Zuppa, 2000; Antun Babić, 2002). Članke o naivnoj umjetnosti, pisane 1968–2012., skupio je u knjizi "O naivi i autsajderskoj umjetnosti" (2013). Prevodi s nekoliko jezika (G. Cavalcanti, Dante, F. García Lorca, G. Mascioni, G. Papini, F. Petrarca, R. Queneau, L. Sciascia i dr.); o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je traduktološko-esejističku knjigu "Borgesov čitatelj" (2005). Izabrane pjesme objavio je 2009 ("Drvlje i kamenje").

Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2013. te nagrade Goranov vijenac za pjesnički opus 2018.

Izvor: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.