Iz svoje bogate arhive Luko Paljetak je izvukao osobne dopise, pjesme i zapise koje su akademici međusobno razmjenjivali u pismima, na razglednicama i dopisnicama tijekom 36 godina zajedničkog druženja na brojnim skupovima i predstavljanjima svojih knjiga. Da ih citiramo, oni nisu perfekt, nego su perfektni, oni ostaju prezent, svugdje prezentni. Knjiga je svjedočanstvo o poetskoj igri dva genija koji su na usputne poticaje ispisali stotine majstorskih rima, soneta i akrostiha, ucijepivši u njih i naše nebeske parce te brojne velikane hrvatske književnosti, od Marulića do suvremenika.

"Knjiga naše dugogodišnje korespondencije, Tonkovu dionicu u njoj smatrajući važnim dijelom njegova opusa, ali i odrazom njegove stvarne prirode, Dokumentom o čovjeku koji se beskrajnom ljubavlju prema umjetnosti neštedimice svakodnevno svima davao, naslovio sam stihom iz njemu omiljenog Ribanja i ribarskog prigovaranja u kojem Paskoje i Nikola pjevaju za vrijeme puta koji je započeo i završio u Starom Gradu na Hvaru, zatvorivši tako, kao i Tonko, krug što ga je on sav život predano i posvećeno ispisivao. Želim da ova knjiga, kakva god da jest, bude poticaj i drugima s kojima se Tonko dopisivao, da naprave sličnu, još bolju knjigu, tako da ne propadne taj dio Maroevićeva opusa, važan za poznavanje njegova života, i puta, i njegova stvaranja. U takvoj knjizi, kao i u ovoj, bit će, kako je Tonko napisao: 'Daleke riječi, daleke riječi, dok uskoro ne nestane razlike između onog što je izgovoreno i onog što smo prečuli.' A jesmo."

Luko Paljetak

Luko Paljetak rođen je u Dubrovniku 19. kolovoza 1943. Osmogodišnju školu te petogodišnju Učiteljsku školu i dva semestra Pedagoške akademije završio je u Dubrovniku. Slavistiku te engleski jezik i književnost diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru (1968). Nakon toga radio je kao redatelj i dramaturg u Kazalištu lutaka Zadar, a zatim ako asistent na Katedri za noviju hrvatsku književnost i Katedri za svjetsku književnost na Filozofskome fakultetu u Zadru (1973‒1978). Disertacijom Književno djelo Ante Cettinea doktorirao je 1992. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (od 1997) te dopisni član Slovenske akademije znanosti in umetnosti (od 2001); zajedno s Umbertom Ecom postao je prvim inozemnim članom Akademije ruske književnosti u Moskvi (2011), a član je i Slavenske akademije sa sjedištem u bugarskoj Varni (od 2016) te Europske akademije Leonardo da Vinci sa sjedištem u francuskom Antibesu (od 2017). Član je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske od (1968) te niza drugih književnih, umjetničkih i znanstvenih društava.

Autor je više desetina pjesničkih zbirki i drugih književnih djela te književnoznanstvenih, povijesnoumjetničkih i likovnih monografija. Prevodi s engleskog, slovenskog, talijanskog, francuskog, ruskog i španjolskog jezika.

Održao je i više samostalnih izložbi slika.

Luko Paljetak umro je 12. svibnja 2024.

Akademik Tonko Maroević, hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti i prevoditelj (Split, 22. X. 1941. - Stari Grad, 11. VIII. 2020.). Studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti završio 1963. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. doktorirao temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas (objavljeno kao knjiga 2007. pod naslovom Napisane slike), a 1965–70. bio asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti. Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Redoviti je član HAZU od 2002.

Javio se zbirkama pjesama u prozi "Primjeri" (1965) i "Slijepo oko" (1969) u okviru generacijske »razlogovske« poetike. U kasnijoj fazi njegovo pjesništvo obiluje intertekstualnim i metatekstualnim referencijama, a odlikuje ga i povratak vezanomu stihu i tradicionalnim oblicima ("Motiv Genoveve", 1986; "Trag roga, ne bez vraga", 1987; "Četveroručno", 1992; "Sonetna struka", 1992; "Black & Light: versi od prigode", 1995; "Redak mulja, redak pjene", 2013).

Kao književni kritičar sustavno prati suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavi se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom; eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga ("Dike ter hvaljenja", 1986; "Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga", 1989; "Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva", 1998; "Pohvala pokudi", 1998; "Družba da mi je: domaći književni portreti", 2008; "Skladište mješte sklada", 2010).

Sastavio je antologije hrvatskog pjesništva 1971–95. "Uskličnici" (1996) i 1996–2019. "Svjetlaci" (2019) te antologije katalonskoga pjesništva "Bikova koža" (1987) i "Riječi za jedan lapidarij" (2018).

Istražuje suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost; objavljuje likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama, piše predgovore katalozima i grafičkim mapama (Z. Bourek, J. Bratanić, R. Goldoni, Z. Keser, A. Kuduz, V. Kuliš, Ž. Lapuh, I. Lovrenčić, E. Murtić, Š. Perić, H. Šercar, I. Šiško, M. Šutej i dr.) – od kojih je mnoge probrao u knjizi "Slikanje i slikama predgovaranje: pisani portreti" (2006) – te monografije (Nives Kavurić-Kurtović, 1986; Zlatko Kauzlarić Atač, 1996; Vojin Bakić, 1998; Antun Zuppa, 2000; Antun Babić, 2002). Članke o naivnoj umjetnosti, pisane 1968–2012., skupio je u knjizi "O naivi i autsajderskoj umjetnosti" (2013). Prevodi s nekoliko jezika (G. Cavalcanti, Dante, F. García Lorca, G. Mascioni, G. Papini, F. Petrarca, R. Queneau, L. Sciascia i dr.); o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je traduktološko-esejističku knjigu "Borgesov čitatelj" (2005). Izabrane pjesme objavio je 2009 ("Drvlje i kamenje").

Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2013. te nagrade Goranov vijenac za pjesnički opus 2018.

Izvor: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.