Eyal Weizman
Najmanje od svih mogućih zala : Humanitarno nasilje od Arendtove do Gaze
- Nakladnik: Multimedijalni institut
- Prijevod: Domagoj Orlić
- 07/2014.
- 239 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789537372170
- Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
U svojoj knjizi "Najmanje od svih mogućih zala: Humanitarno nasilje od Arendtove do Gaze" Eyal Weizman navodi istražitelja Human Rights Watcha Marca Garlascoa koji je u ruševinama rata u Gazi 2009. otkrio male kratere uzrokovane manjim eksplozijama na onome što su nekada bili krovovi raketiranih zgrada. Riječ je bila o onome što su izraelski vojni odvjetnici nazvali taktikom "kucanja po krovu". Prije samog napada na odabrani cilj izraelska vojska ispalila bi projektil s minimalnom količinom eksploziva kako bi upozorila stanare da je zgrada vojni cilj te im dala priliku da se u kratkom roku evakuiraju.
Izraelski časnik iz odjela za međunarodno pravo takvu taktiku smatra "humanim pristupom ratu". Ali ima tu i još nešto. Logika je sljedeća: "Ljude koji uđu u kuću unatoč upozorenju ne mora se smatrati civilnim žrtvama, jer oni su dobrovoljni ljudski štitovi". Dakle, minimalnom količinom eksploziva "upozorenja" potencijalni vojni cilj se pretvara u civilni, i istodobno, civilne žrtve se pretvaraju u legitimne vojne žrtve. Prema Weizmanu, posrijedi je tumačenje međunarodnog humanitarnog prava koje "za cilj ima premještanje ljudi u drugu pravnu kategoriju": "neboraca" u "ljudske štitove".
Očito, civili su teško pitanje u tzv. "ratu protiv terorizma". Ne samo u strategijama "malog Sotone", već i kod onog "velikog". Prilikom pripremanja napada na Irak Amerikanci su materijalne proračune stupnja do kojeg će neka zgrada biti uništena prevodili u broj očekivanih žrtava. Magični broj je pritom bio – trideset. Weizman opet citira Garlasca: "Ukoliko bi kompjuter izbacio predviđanje pogibije trideset civila, zračni napad se morao dati Rumsfeldu ili Bushu osobno da potpišu odobrenje. Sa svakim brojem ispod trideset moglo se nastaviti". Dakle, dvadeset i devetoro ljudi je imalo zeleno svjetlo: oni su bili podnošljiva "kolateralna šteta" ili "nužna žrtva". Tridesetoro je imalo crveno svjetlo: oni su bili žrtve potencijalnog "nezakonitog ubijanja", i još gore, potencijalna neugodna medijska vijest.
Obje taktike pokušavaju uvećati vojnu korist, a umanjiti propagandnu štetu. Korist koja proizlazi iz izraelske taktike je dvojaka: ona s jedne strane čini legitimnim ubijanje civila, a s druge strane, kao što možemo čuti na vijestima, palestinsku reakciju svodi na protestiranje kada u napad nisu uključene i "najavne bombe" (što je i posredna legitimizacija djelovanja neprijateljske strane). Američka pak taktika je nešto primitivnija i ne bavi se legitimizacijom napada, već prije svega umanjivanjem njegovog medijskog odjeka.
Argumenti manjeg zla pritom se upotrebljavaju za obranu svega – od mučenja, ciljanih atentata, rušenja kuća, pa do čitavih invazija… a pokušaj nadilaženja vlastitog terorizma postaje njegov temelj. Po Weizmanu, ključno u svemu jest da upravo kroz ovakvu ideju i upotrebu "manjeg zla"društva koja sebe doživljavaju kao demokratska mogu održavati režime okupacije i neokolonizacije – što nas od "kucanja po krovovima" i "nekroekonomije" dovodi do same srži samoprozvanog prava na agresiju, okupaciju i dominaciju.
( Dragan Jurak, iz kritike )
Izraelski časnik iz odjela za međunarodno pravo takvu taktiku smatra "humanim pristupom ratu". Ali ima tu i još nešto. Logika je sljedeća: "Ljude koji uđu u kuću unatoč upozorenju ne mora se smatrati civilnim žrtvama, jer oni su dobrovoljni ljudski štitovi". Dakle, minimalnom količinom eksploziva "upozorenja" potencijalni vojni cilj se pretvara u civilni, i istodobno, civilne žrtve se pretvaraju u legitimne vojne žrtve. Prema Weizmanu, posrijedi je tumačenje međunarodnog humanitarnog prava koje "za cilj ima premještanje ljudi u drugu pravnu kategoriju": "neboraca" u "ljudske štitove".
Očito, civili su teško pitanje u tzv. "ratu protiv terorizma". Ne samo u strategijama "malog Sotone", već i kod onog "velikog". Prilikom pripremanja napada na Irak Amerikanci su materijalne proračune stupnja do kojeg će neka zgrada biti uništena prevodili u broj očekivanih žrtava. Magični broj je pritom bio – trideset. Weizman opet citira Garlasca: "Ukoliko bi kompjuter izbacio predviđanje pogibije trideset civila, zračni napad se morao dati Rumsfeldu ili Bushu osobno da potpišu odobrenje. Sa svakim brojem ispod trideset moglo se nastaviti". Dakle, dvadeset i devetoro ljudi je imalo zeleno svjetlo: oni su bili podnošljiva "kolateralna šteta" ili "nužna žrtva". Tridesetoro je imalo crveno svjetlo: oni su bili žrtve potencijalnog "nezakonitog ubijanja", i još gore, potencijalna neugodna medijska vijest.
Obje taktike pokušavaju uvećati vojnu korist, a umanjiti propagandnu štetu. Korist koja proizlazi iz izraelske taktike je dvojaka: ona s jedne strane čini legitimnim ubijanje civila, a s druge strane, kao što možemo čuti na vijestima, palestinsku reakciju svodi na protestiranje kada u napad nisu uključene i "najavne bombe" (što je i posredna legitimizacija djelovanja neprijateljske strane). Američka pak taktika je nešto primitivnija i ne bavi se legitimizacijom napada, već prije svega umanjivanjem njegovog medijskog odjeka.
Argumenti manjeg zla pritom se upotrebljavaju za obranu svega – od mučenja, ciljanih atentata, rušenja kuća, pa do čitavih invazija… a pokušaj nadilaženja vlastitog terorizma postaje njegov temelj. Po Weizmanu, ključno u svemu jest da upravo kroz ovakvu ideju i upotrebu "manjeg zla"društva koja sebe doživljavaju kao demokratska mogu održavati režime okupacije i neokolonizacije – što nas od "kucanja po krovovima" i "nekroekonomije" dovodi do same srži samoprozvanog prava na agresiju, okupaciju i dominaciju.
( Dragan Jurak, iz kritike )
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
