Iako se Bram Stoker živo zanimao za narodne predaje i praznovjerice, prateći s velikom pozornošću novinske vijesti o povremenim epidemijama vampirizma, poput one o "Vampirima u Novoj Engleskoj" što će je iz Pulitzerovih "žutih" novina New York World od 2. veljače 1896. gotovo čitavu prenijeti u tekst svog najpoznatijeg romana, njegov Drakula u prvom redu ostaje željeno dijete literarne fikcije, "postbajronovski vampir" za kakvog su se zanimali Goethe i Voltaire.

O njemu su pisali nebrojeni autori, od Johna Polidorija i Sheridana Le Fanua, preko Rudyarda Kiplinga i Gustava Meyrinka do Anne Rice i Stephena Kinga, dok su ga na velikom ekranu ovjekovječili velikani filmske umjetnosti poput Murnaua, Herzoga i Coppole. Slabašna referencija na Vlada Tepeša daje mu povijesno opravdanje, a bolne teme poput ksenofobije ili side čine ga dan-danas nadasve aktualnim.

Književna elita osamnaestog i devetnaestog stoljeća latila se motiva vampira nakon što su horde neumrlih noćnika, iznikle iz jada, bolesti i straha, stoljećima terorizirale čitave regije Starog i Novog svijeta, o kakvima se i Stoker informirao iz najrazličitijih izvora.


**

Namjera ove knjige bila je, naravno, pokušati iscrtati bitne odrednice vampirskog mita u predaji i književnosti, a time dakako i na filmu, no čini se da s obzirom na zgušnjavanje istih tih mitsko-literarnih odrednica u Stokerovu romanu, puka povijesnost i nije najbolji pristup. Osim toga, dosadašnji pokušaji "historizacije" vampirskog mita strukturalno nisu mogli proći bez ustupaka predrasudama i dobronamjernim, premda i krajnje hotimičnim, stereotipima koji nužno ne pri donose adekvatnom rasvjetljavanju fenomena vampira.

Tako se, primjerice, valjalo riješiti "povijesne" interpretacije srednjovjekovnog vlaškog vladara Vlada Tepeša III. Drakule kao nespornog predloška Stokerove literarne razrade te u razgovoro vampirima uvesti druge, možda manje poznate a svakako i manje očevidne izvore autorske inspiracije, kad je u pitanju bavljenje tom temom koja u umjetnosti uživa barem jednako žilav status koliko i vampir u kolektivnoj imaginaciji. Stoga nam se učinilo primjerenijim okrenuti kontekst "naglavce" i u rasvjetljavanje vampirske tematike poći od romana Drakula kao središta zanimanja, umjesto da u njemu gledamo samo jedan od njezinih vrhunaca, što bi svakako više odgovaralo linearno-povijesnom pristupu. Netko bi takvom pristupu zasi gurno zamjerio otklon od pomodnih "kopernikanskih" obrata jer se umjesto konstruiranja orbite usredotočuje na (ponovnu) uspostavu središta, no u slučaju spomenutog romana takav se postupak čini jednostavno nužnim.

Takva "dekonstrukcija" romana Drakula otvara zanimljive uvide u faze njegova nastanka i slojeve njegove fabule, koji bi inače možda ostali skriveni, ali ga povrh toga razvidno smješta i u "širi" kontekst duhovno-umjetničkog bavljenja vampirima u globalnoj kulturi, koja se u ovom slučaju, možda više nego igdje drugdje, pokazuje sumom lokalnih kulturnih obrazaca. Stokerova romana, o tome je teško dvojiti, ne bi na ime bilo bez ranijih literarnih invencija i intervencija (Byron, Polidori, Le Fanu, Bürger, Ossenfelder, Goethe i dr.), ali ni bez kronika vremena kad su vampiri još nastanjivali europsku "medijsku" stvarnost i kao takvi uživali više realnosti nego što bismo je danas bili spremni pripisati deklarativno fikcijskim bićima. A tu je, naravno, i sam europski kontekst, kojem je - premda vampirskim legendama ne oskudijeva gotovo nijedna kulturna konstelacija na planetu - vampir, ovisno o povijesnim i društvenim okolnostima, možda najizraženije služio kao metafora pogodna za koliko-toliko razumljiv govor o zazornim, pa i zabranjenim temama.

Bilo bi, naime, krajnje neoprezno govoriti o Stokerovu romanu kao pokušaju da se u uvjetima rigidnog viktorijanskog morala, koji u svakom pogledu rubi njegov nastanak i prvu slavu, progovori o mo ralno i socijalno "neugodnim" sadržajima, a pritom ne uzeti u obzir da se taj obrazac zapravo primjenjivao oduvijek, kao što se, uostalom, u popularnoj kulturi primjenjuje i danas.

(iz Uvoda)

Boris Perić rođen je 1966. u Varaždinu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao germanistiku i filozofiju. Bavi se književnošću, književnim i znanstvenim prevođenjem, te publicistikom i novinarstvom. Radio u više javnih glasila obrađujući teme iz kulture, znanosti, unutarnje i vanjske politike. Prozna djela i prijevode s njemačkog i engleskog, te na njemački jezik objavljivao u hrvatskim i inozemnim književnim časopisima. Uvršten u više književnih antologija. Za književne prijevode i autorska djela više puta nagrađivan.

Objavio je desetak djela, među kojima i: "Heartland" (pripovijetke, 1995.), "Vampir" (roman, 2006.), "D’Annunziev kod" (roman, 2007.), "Ogledi o ekstazi" (eseji, 2011.), "Povratak Filipa Latinovića" (roman, 2013.), "Zagabrijel" (roman, 2018.), "Povijest paučine", "Zagabrijel II" (roman, 2019.) itd. 

Roman "Povratak Filipa Latinovića" ušao je u uži izbor t-portalove nagrade za najbolji roman godine. Urednik je biblioteke Prezreni na svijetu, a nedavno je ostvario veliki uspjeh s prijevodom "Balada Petrice Kerempuha" na njemački jezik. Član Hrvatskog društva pisaca, Društva hrvatskih književnika, te Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu kao samostalni umjetnik.

Tomislav Pletenac (1967., Varaždin) studirao je na Tehničkom fakultetu u Mariboru, gdje je stekao zvanje inženjera informatike. Nakon toga studirao je te diplomirao etnologiju i muzeologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1995. radi kao znanstveni novak na istoj ustanovi, a nakon stečenih zvanja magistra te doktora etnologije, postaje docent na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta. Predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.