"Tijela bez težine" kompleksan je roman napisan gotovo bestežinskim stilom. Naime dok Luisellina proza u ovome romanu naizgled glatko teče, obogaćena suptilnim poetskim i filozofskim elementima, njegova je struktura zamršena i majstorski izvedena. Roman donosi dvije glavne fabularne linije, jednu u prošlosti i povezanu s imenom Gilberta Owena, već pomalo zaboravljena meksičkog modernističkog pjesnika koji je živio u prvoj polovini 20 stoljeća. Njegovu pak poeziju i životnu putanju koja ga je odvela u New York istražuje mlada spisateljica i prevoditeljica iz sadašnjosti, nastanjena u spomenutom gradu, protagonistkinja romana. Dvije će se spomenute linije radnje malo-pomalo u romanu međusobno približavati.

Upravo će New York biti mjesto radnje "Tijela bez težine", gdje će se prošlost i budućnost protagonistkinje presijecati s onom Gilberta Owena, ali i velikana svjetske književnosti poput Ezre Pounda, Louisa Zukofskog i Federica Garcíje Lorce. Njujorška podzemna željeznica ukazuje nam se kao svojevrsni Had koji udomljuje duhove spomenutih pisaca, okomica koja omogućuje prodor kroz vrijeme. Jer New York, reći će jedan od pripovjedača romana, počinje se zamjećivati odozdo, iz njegova metroa.

"Tijela bez težine" roman je koji svakako ima težinu, koji nas osvaja svojom fragmentiranom formom, poetskim elementima, melankolično-buntovnim stilom, misaonim pronalascima, a nadasve kao zaokruženo umjetničko djelo.

Luisellin fantastičan prvi roman, o mladoj majci iz Mexico Cityja koja piše roman o vremenu koje je provela kao prevoditeljica opskurnih djela u maloj izdavačkoj kući u Harlemu, razara betonske blokove svakodnevice prekrasnom, melankoličnom kontemplacijom o nestajanju… Luiselli se igra s idejom vremena i identiteta graciozno i sa sjajnom intuicijom. - PublishersWeekly

Valeria Luiselli (Ciudad de México, 1983.) mlada je meksička autorica, nova zvijezda latinoameričke književnosti, koja je nakon svega tri objavljene knjige uspjela usmjeriti na sebe pozornost međunarodne javnosti. Velik uspjeh koji je ostvarila, posebice u anglofonom svijetu, podsjeća na sličan fenomen otprije nekoliko godina, povezan s imenom Roberta Bolaña.

Luiselli se na književnoj sceni pojavljuje 2010. knjigom eseja "Papeles falsos", gdje se ingenioznim asocijacijama ideja predstavila kao pozorna i inteligentna promatračica stvarnosti koja je okružuje, što njezina rodnoga Meksika, što američkih i europskih gradova. Luiselli je u tom djelu već zacrtala neka od obilježja koja će je krasiti i u sljedećim knjigama, a to su prije svega eksperimentiranje s formom i stilom, ludički odnos prema jeziku, zatim kolokvijalnost i ležernost udružena s intelektualnošću i načitanošću. Godine 2011. izlazi Luisellin prvi roman, "Los ingrávidos" (Tijela bez težine) koji je kod kritičara i čitatelja polučio izniman uspjeh. "La historia de mis dientes" Luisellin je zasad zadnji roman, u kojemu je ponudila osobni pregled povijesti zapadnoga mišljenja, fikcionalizirajući tu povijest.

Valeria Luiselli trenutačno živi u New Yorku, gdje studira komparativnu književnost na University of Columbia. Objavljuje članke u raznim časopisima poput Letras Libres i New York Times. Sudjelovala je na mnogim književnim festivalima diljem svijeta, a 2015. gostovala je na Festivalu europske kratke priče u Zagrebu. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.