Teorija umjetnosti je danas uveliko odustala od potrage za biti umjetničkog djela, jer suština nije ni prethodna datost ni definitivna zadatost, i uvijek je nešto drugo, pa otuda teorija radije govori o karakteristikama i specifičnostima pojedinog djela, a i sve umjetnosti, nego o nekim temeljnim određenjima i presudnim karakteristikama umjetnosti. Zbunjena pred razvedenošću umjetničke produkcije, teorija sve češće poseže za opisom djela (što može biti adekvatna riječ o pojedinačnom djelu, ali ne i opće pravilo) i analizom situacije umjetnosti, a u bojazni da se ne pretvori u neku vrstu propisivačke estetike sve rjeđe kazuje o bitnim, određujućim svojstvima umjetnosti. Ali ni tada estetička teorija ne smije pacifizirati probleme djela, nego sačuvati izazove i unutrašnju napetost djela.

U tekstovima koji slijede najprije u nizu bilješki razmatram višestruko podrijetlo umjetnosti, potom, u II. poglavlju, kazujem o povijesnom rađanju umjetnika i "smrti autora", u III. kakva je uloga sponzora i tržišta u formiranju i promoviranju umjetničkog djela, u IV. o relevantnosti receptorovog ukusa u prosuđivanju djela, u V. govorim o prirodi samog djela, njegovoj izvornosti i značenju, da bih u VI., završnom poglavlju diskutirao o nastajanju filmske umjetnosti. U ovim esejističkim kazivanjima o estetskom tražim odgovor na pitanje o prirodi umjetnosti u susretu između historijsko-društvenog otklona i pitanja o djelu po sebi, o idealitetu djela, dakle pitam o načinima egzistiranja jednog fenomena.

U takvom razumijevanju djela propitujem o postojanosti djela u njegovoj promjenjivosti. Marksisti misle daje djelo uvijek "nešto drugo", nešto u čemu se ogleda podrijetlo i "politika djela", fenomenolozi da djelo zaista jest samo ono što po sebi samom jest, kao da je ono isključivo "estetska vrijednost", vrijednost koja ničim nije uvjetovana. A upravo u tome prebiva čar djela: da je ono ono što jest i još nešto drugo; da je po samome sebi i po onome što mu daje značenje; da je svijet po sebi i "svijetov svijet"; da je egzistentnost koja potvrđuje egzistenciju i njome biva potvrđena; da je po sebi (i) za Drugog; da je - u ovom paradoksu paradoksalnosti nema - autonomna heteronomnost.

Načelno bi se moglo tvrditi daje estetsko (kao estetski poriv i iskustvo) ono što je stvorilo djelo. Ali, estetsko ne ostvaruje samo sebe. Zato pitam o stvaraocu, naručitelju (pokrovitelju ili kupcu), receptom i djelu, dakle pitam o ona četiri činitelja što, rekao bih, formiraju ono što umjetnost jest i što jest njen svijet.
Predrag Finci

Predrag Finci rođen je 1946. u Sarajevu. Kratko vrijeme bavio se glumom. Završio je Dramski studio 1969. Filozofiju je studirao u Sarajevu i Parizu (kod Mikela Dufrennea). Studijski je boravio u Freiburgu (kod Wernera Marxa). Magistrirao je 1977., a doktorirao 1981. Bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu do 1992. Od 1993. živi u Londonu, gdje je do odlaska u mirovinu 2011. radio kao slobodni pisac i gostujući istraživač na UCL-u (University College London).

Član je Društva pisaca BiH, P.E.N.-a BiH (Sarajevo), organizacije Exile Writers Ink (London) i Hrvatskoga filozofskog društva (Zagreb). Knjige i tekstovi prevođeni su mu i nagrađivani.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.