Poštovana gospođo Pauchet! Prošlo je toliko vremena da više i nisam siguran sjećate li se još onog ljeta. Naš se susret dogodio u Nacionalnom parku Plitvička jezera medu idiličnim mostićima i stazama čistog i nedirnutog krajolika s bezbroj velikih i malih jezera i slapova. Pamtite li onu jedinstvenu i neponovljivu ljepotu?

Bio sam tada još student i uzdržavao sam se radeći povremeno kao vodič za strane turiste. Tog dana na parkiralište iznad Donjih jezera stigao je autobus pun izletnika iz Francuske, koji su se zajedno s drugim posjetiteljima uputili u bogato okrilje ove sjenovite oaze. Među njima ste, gospodo Pauchet, bili i Vi. Došli ste upoznati zemlju iz koje je ponikao Vaš otac i koja je njemu toliko značila.

Živo se sjećam trenutka koji je prethodio našem susretu. Stajao sam u podnožju klisure s koje se obrušava najveći plitvički slap, tog dana vrlo bogat vodom koja je padala u ambis s visine od osamdesetak metara. Povukao sam se u zaklon ispod obližnje stijene jer su se bezbrojne vodene čipke parale na okolnim liticama stvarajući gustu bisernu izmaglicu koja je u stanju za nekoliko minuta čovjeku potpuno nakvasiti laganu, ljetnu odjeću. Za to vrijeme vaši su suputnici svojim kamerama hvatali poneki detalj za uspomenu.

Kao što to biva u sličnim susretima razmijenili smo nekoliko uobičajenih rečenica. Pitali ste me čime se namjeravam baviti poslije studija. Odgovorio sam da ću biti pisac. To Vas je neobično uzbudilo. Palo vam je napamet da naš susret možda i nije bio slučajan, kao da nas je samo nebo htjelo sastaviti.

Rekli ste mi da ste Francuskinja, ali da u Vama ima hrvatske krvi! Ispričali ste mi zatim potresan događaj o svom ocu, Hrvatu, kojeg ste jako voljeli, koji je u drugoj polovici dvadesetog stoljeća došao živjeti u Francusku, upoznao i oženio Vašu majku, s njom sretno živio i, stjecajem okolnosti, unatoč silnoj želji, nikad više nije uspio vidjeti svoj zavičaj. Pitali ste me koliko bih novca tražio da o tome napišem priču ili roman. A kad ste vidjeli da se ustručavam odgovoriti, Vaša mi je drhtava ruka spustila u džep krupnu novčanicu, zajedno sa svojom posjetnicom. Premalo za književnog profesionalca, ali puno za zagrebačkog studenta romanistike bez stabilnih prihoda. I također, veliko povjerenje za književnog početnika! Tako je sklopljena jedna od najneobičnijih književnih narudžbi, koja mi je sve do sada pritiskala savjest kao preuzeta moralna obveza.

Možda bih nakon toliko godina zaboravio na Vas i Vašu priču, možda bih uvjerio sam sebe da se naš susret nije nikad ni zbio i da nikakva gospoda Pauchet iz Marseillea ne postoji, da mi s vremena na vrijeme nije došla u ruke ta Vaša posjetnica i u meni oživjela sliku na Vaše oči pune očekivanja, pune osjećaja i suza. Znam, koliko Vam je to značilo!

Napokon, ta Vaša priča, to što je učinio Vaš otac pred smrt... Nikad nisam čuo nešto slično! Odlučio sam udovoljiti Vašoj želji i ispuniti preuzetu obvezu. Prihvatio sam se pera... I tako se u rukama mojih čitatelja danas nalazi ova knjiga! A Vama, gospodo Pauchet, od srca zahvaljujem na nadahnuću i poticaju!

S poštovanjem Vaš
Božidar Prosenjak,
hrvatski književnik

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.