Umberto Eco, širem čitateljskom krugu dosad ponajviše poznat kao romanopisac (Ime ruže, Foucaultovo njihalo, i drugi romani) sjajan je esejist, a u ovoj se knjizi eseja bavi pitanjem kamo to ide ova naša, zabrinutosti vrijedna, civilizacija.

Čovječanstvo kao da ide poput raka. Godine kraja drugog i početka trećeg tisućljeća pune su rakovih koraka.

Politička karta Europe, na primjer, sve je sličnija onoj od prije 1914. godine… No to nije jedino. Sukobom između islama i kršćanstva kao da imamo reprizu Križarskih ratova, a novi kršćanski fundamentalizam kao da je izašao ravno iz kronika devetnaestoga stoljeća, zajedno s oživljavanjem antidarvinizma.

Uskrsnuo je (premda samo u gospodarskom obliku) i duh Žute opasnosti. Obitelji bogatih zemalja ponovno imaju u domu sluge druge boje, kao na američkom Jugu iz filma "Zameo ih vjetar", obnavljaju se velike seobe barbarskih naroda, kao u prvim stoljećima naše ere, i ponovno oživljavaju, barem u Italiji, rituali i običaji kasnog Rimskog carstva.

U seriji strastvenih, provokativnih i duhovitih kraćih eseja i predavanja, Umberto Eco istražuje stvarnu matricu našeg svijeta na primjerima naizgled vrlo udaljenima jedni od drugih (uz ostalo, fenomeni tipa Harry Potter, inteligentni dizajn, non-stop tv novosti, paleoratovi i neoratovi, globalizacija, mitovi, Da Vincijev kôd, moć medija, retorika), sve to začinjeno s obiljem navedenih činjenica i brižno konstruiranim stavovima o umreženosti događanja u našemu dobu.

Ovdje skupljeni Ecovi tekstovi nastajali su u razdoblju od 2000. do 2005., što su godine neokonzervativizma, terorizma, uspona 3B (Bush, Blair, Berlusconi), rata u Afganistanu i Iraku.

Umberto Eco talijanski je književnik, književni kritičar, teoretičar kulture i semiotičar, koji je svjetsku slavu postigao romanom "Il nome della rosa" (Ime ruže, 1980). Kao semiotičar, Eco je poznat po svojem doprinosu u istraživanju teorije simbola/znakova, a mnoge njegove studije, uključujući "Sveopći traktat semiotike" (Trattato di semiotica general, 1976) predstavljaju značajan doprinos metodologiji komunikacije.

Umberto Eco rodio se u Alessandriji u Pijemontu. Njegov otac Giulio Eco, bio je računovođa i veteran triju ratova. Ime mu je dao djed pretpostavlja se po skraćenici od "ex caelis oblatus", u prijevodu “ponuđen s neba”. Godine 1954. na Sveučilištu u Torinu doktorirao je filozofiju radnjom o pojmu estetskog u srednjem vijeku. Nakon toga ulazi u svijet novinarstva gdje od 1954. do 1959. radi kao urednik kulture na RAI-u, što mu je pružilo priliku da ispita svijet moderne kulture iz prve ruke. Godine 1956. objavljuje svoje prvo djelo "Estetički problem u Tome Akvinskog".

Od 1961-64. predaje estetiku na Sveučilištu u Torinu, a od 1966-69. vizualne komunikacije na Sveučilištu u Firenci, 1969-71. profesor je semiotike na Politehničkom Sveučilištu u Milanu, a od 1975. na Sveučilištu u Bologni. Gostujući je profesor i počasni doktor mnogih europskih i američkih sveučilišta.

Od teorijskih djela najpoznatija su mu: "Otvoreno djelo" (1962), "Odsutna struktura" (1968), "Sveopći traktat semiotike" ("Trattato di semiotica general", 1975), "Lector in fabula" (1979), "Semiotika i filozofija jezika" (1984), "Granice tumačenja" (1990), "U potrazi za savršenim jezikom" (1993), "Šest šetnji pripovjednim šumama" (1994), "Kant i čudnovati kljunaš" (1997), "O književnosti" (2002). Među njegovim zbirkama nalaze se: "Sićušni dnevnik" (1963), "Drugi sićušni dnevnik" (1990) , "Pet moralnih zapisa" (1997), "Minervina omotnica" (2000), i dr.

Godine 1980. objavljuje svoj slavni roman "Ime ruže" ("Il nome della rosa"), nakon kojega slijede "Foucaultovo njihalo" (1988), "Otok prethodnoga dana" (1994), "Baudolino" (2000), "Tajanstveni žar kraljice Loane" (2004), "Praško groblje" (2009) i "Nulti broj" (2015).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.