Pravi naslov zbirke trebao je biti njezin podnaslov, odnosno "prigodni tekstovi". Na konačni odabir ponukala je samo opravdana zabrinutost izdavača da jedan tako pompozno skroman naslov neće privući pozornost čitatelja, dok će onaj prvoga eseja pobuditi znatiželju. Vrlina prigodnog teksta leži u činjenici da se autor najčešće uopće nije mislio pozabaviti nekom određenom temom, ali ga je na to nagnao poziv na niz tematskih rasprava ili eseja, što ga je potaknulo da razmisli o nečemu što bi u protivnom zanemario.

Zato ovdje imamo niz tekstova, od kojih su neki angažirani, a neki drugi zabavno izlaganje na teme kao što su apsolutno, vatra, zašto plačemo nad sudbinom Ane Karenjine, imaginarne astronomije, blaga katedrala, izgubljeni otoci, Victor Hugo i njegove neumjerenosti, cenzura, mehanizam agnicije u romanu u nastavcima, Joyceova sreća ili nesreća u fašističko doba i tako dalje.

Međutim, to da je naslov cjeline preuzet iz prvog teksta nije slučajno, jer se konstruiranju neprijatelja autor posvetio u svom romanu "Praško groblje" niti se ovaj perverzni mehanizam prestao koristiti jer, kako bi se narodi držali na uzdi, neprijatelje uvijek valja izmisliti i opisati na način koji će izazvati strah i odbojnost.

***

Umberto Eco rođen je godine 1932. u Alessandriji. Filozof, stručnjak za srednji vijek, semiolog, stručnjak za masovne medije, debitirao je u pripovjedačkoj prozi godine 1980. romanom "Ime ruže" (Nagrada Strega 1981.), nakon kojega je uslijedilo "Foucaultovo njihalo" (1988.), "Otok prethodnog dana" (1994.), "Baudolino" (2000.) i "Tajanstveni plamen kraljice Loane" (2004.). Među njegovim brojnim esejističkim djelima (akademskim i neakademskim) ističu se: "Sveopći traktat semiotike" (1975.), "Granice tumačenja" (1990.), "Kant i kljunaš" (1997.), "Od stabla do labirinta" (2007.) i, zajedno s Jean-Claudom Carriereom, "Nemojte se nadati da ćete se osloboditi knjiga" (2009.). Godine 2004. uredio je ilustrirani svezak "Povijest ljepote", nakon kojega je 2007. uslijedila "Povijest ružnoće" i 2009. "Vrtoglavica popisa".

Umberto Eco talijanski je književnik, književni kritičar, teoretičar kulture i semiotičar, koji je svjetsku slavu postigao romanom "Il nome della rosa" (Ime ruže, 1980). Kao semiotičar, Eco je poznat po svojem doprinosu u istraživanju teorije simbola/znakova, a mnoge njegove studije, uključujući "Sveopći traktat semiotike" (Trattato di semiotica general, 1976) predstavljaju značajan doprinos metodologiji komunikacije.

Umberto Eco rodio se u Alessandriji u Pijemontu. Njegov otac Giulio Eco, bio je računovođa i veteran triju ratova. Ime mu je dao djed pretpostavlja se po skraćenici od "ex caelis oblatus", u prijevodu “ponuđen s neba”. Godine 1954. na Sveučilištu u Torinu doktorirao je filozofiju radnjom o pojmu estetskog u srednjem vijeku. Nakon toga ulazi u svijet novinarstva gdje od 1954. do 1959. radi kao urednik kulture na RAI-u, što mu je pružilo priliku da ispita svijet moderne kulture iz prve ruke. Godine 1956. objavljuje svoje prvo djelo "Estetički problem u Tome Akvinskog".

Od 1961-64. predaje estetiku na Sveučilištu u Torinu, a od 1966-69. vizualne komunikacije na Sveučilištu u Firenci, 1969-71. profesor je semiotike na Politehničkom Sveučilištu u Milanu, a od 1975. na Sveučilištu u Bologni. Gostujući je profesor i počasni doktor mnogih europskih i američkih sveučilišta.

Od teorijskih djela najpoznatija su mu: "Otvoreno djelo" (1962), "Odsutna struktura" (1968), "Sveopći traktat semiotike" ("Trattato di semiotica general", 1975), "Lector in fabula" (1979), "Semiotika i filozofija jezika" (1984), "Granice tumačenja" (1990), "U potrazi za savršenim jezikom" (1993), "Šest šetnji pripovjednim šumama" (1994), "Kant i čudnovati kljunaš" (1997), "O književnosti" (2002). Među njegovim zbirkama nalaze se: "Sićušni dnevnik" (1963), "Drugi sićušni dnevnik" (1990) , "Pet moralnih zapisa" (1997), "Minervina omotnica" (2000), i dr.

Godine 1980. objavljuje svoj slavni roman "Ime ruže" ("Il nome della rosa"), nakon kojega slijede "Foucaultovo njihalo" (1988), "Otok prethodnoga dana" (1994), "Baudolino" (2000), "Tajanstveni žar kraljice Loane" (2004), "Praško groblje" (2009) i "Nulti broj" (2015).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.