Tijekom cijeloga 19. stoljeća, između Torina, Palerma i Pariza, nalazimo histeričnu sotonisticu, opata koji dvaput umire, nekoliko leševa u jednom pariškom odvodu, garibaldinca koji se zove Ippolito Nievo, nestalog u moru u blizini Strombolija, krivotvoreni Dreyfusov bordereau za njemačko veleposlanstvo, postupni rast krivotvorine poznate kao Protokoli sionskih mudraca, koja će Hitlera nadahnuti na logore istrebljenja, jezuite koji spletkare protiv masona, masone, karbonare i mazinijevce koji dave svećenike njihovim crijevima, artritičnog Garibaldija krivih nogu, planove pijemonteških, francuskih, pruskih i ruskih tajnih službi, pokolje u Parizu u doba Komune kad se jedu miševi, ubode bodežom, strašna i smrdljiva sastajališta zločinaca koji u isparavanjima apsinta snuju o eksplozijama i pobunama na trgovima, lažne brade, lažne bilježnike, lažne oporuke, dijabolična bratstva i crne mise.

Odličan materijal za roman u feljtonističkom stilu devetnaestoga stoljeća, između ostaloga ilustriran kao feuilletons tog doba.

Uz iznimku glavnog lika, svi ostali likovi u ovome romanu doista su postojali i učinili su ono što su učinili. Čak i glavni lik čini stvari koje su doista učinjene, samo što on čini mnoge koje su vjerojatno imale različite tvorce. Ali tko zna, kad se krećeš među pripadnicima tajnih službi, dvostrukim agentima, časnicima zločincima i svećenicima grešnicima, sve je moguće. Čak i da jedina izmišljena osoba u ovoj priči bude najistinitija od svih i uvelike nalikuje drugima koji su još uvijek među nama.

Umberto Eco talijanski je književnik, književni kritičar, teoretičar kulture i semiotičar, koji je svjetsku slavu postigao romanom "Il nome della rosa" (Ime ruže, 1980). Kao semiotičar, Eco je poznat po svojem doprinosu u istraživanju teorije simbola/znakova, a mnoge njegove studije, uključujući "Sveopći traktat semiotike" (Trattato di semiotica general, 1976) predstavljaju značajan doprinos metodologiji komunikacije.

Umberto Eco rodio se u Alessandriji u Pijemontu. Njegov otac Giulio Eco, bio je računovođa i veteran triju ratova. Ime mu je dao djed pretpostavlja se po skraćenici od "ex caelis oblatus", u prijevodu “ponuđen s neba”. Godine 1954. na Sveučilištu u Torinu doktorirao je filozofiju radnjom o pojmu estetskog u srednjem vijeku. Nakon toga ulazi u svijet novinarstva gdje od 1954. do 1959. radi kao urednik kulture na RAI-u, što mu je pružilo priliku da ispita svijet moderne kulture iz prve ruke. Godine 1956. objavljuje svoje prvo djelo "Estetički problem u Tome Akvinskog".

Od 1961-64. predaje estetiku na Sveučilištu u Torinu, a od 1966-69. vizualne komunikacije na Sveučilištu u Firenci, 1969-71. profesor je semiotike na Politehničkom Sveučilištu u Milanu, a od 1975. na Sveučilištu u Bologni. Gostujući je profesor i počasni doktor mnogih europskih i američkih sveučilišta.

Od teorijskih djela najpoznatija su mu: "Otvoreno djelo" (1962), "Odsutna struktura" (1968), "Sveopći traktat semiotike" ("Trattato di semiotica general", 1975), "Lector in fabula" (1979), "Semiotika i filozofija jezika" (1984), "Granice tumačenja" (1990), "U potrazi za savršenim jezikom" (1993), "Šest šetnji pripovjednim šumama" (1994), "Kant i čudnovati kljunaš" (1997), "O književnosti" (2002). Među njegovim zbirkama nalaze se: "Sićušni dnevnik" (1963), "Drugi sićušni dnevnik" (1990) , "Pet moralnih zapisa" (1997), "Minervina omotnica" (2000), i dr.

Godine 1980. objavljuje svoj slavni roman "Ime ruže" ("Il nome della rosa"), nakon kojega slijede "Foucaultovo njihalo" (1988), "Otok prethodnoga dana" (1994), "Baudolino" (2000), "Tajanstveni žar kraljice Loane" (2004), "Praško groblje" (2009) i "Nulti broj" (2015).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.