"Male uspomene" spomenar su nostalgije i prvorazredna lirska memoaristika, suptilan album sjećanja na djetinjstvo i ranu mladost portugalskog nobelovca Joséa Saramaga.

Iako je za najranijeg dječaštva s roditeljima preselio u Lisabon, Saramago je ostao neraskidivo vezan za Azinhag, svoje rodno selo. Zbog slabog imovnog stana budući nobelovac seoskih korijena čak i prekida srednjoškolsko obrazovanje. Prije nego što je stekao književnu slavu on se u životu bavio brojnim zanimanjima: bio je bravar, činovnik, crtač, zdravstveni radnik, prevoditelj, urednik i novinar.

U  romanima  kao što su "Terra do pecado" (1947.) i "Levantado do chao" (1980.) Saramago iz vlastitog iskustva progovara o teškom životu i izrabljivanju seljaka u portugalskoj provinciji. "Male uspomene" stoga nisu tek puki memoari, već komentar »malih« događaja iz doba koje je Saramaga odredilo kao pripovjedača prepoznatljivog stila i lijevo orijentiranog intelektualca.

Opozvavši prvotnu zamisao da ovu svoju knjigu nazove "Knjiga iskušenja", José Saramago u svom kaleidoskopu sjećanja priča nam svoju, i ne samo svoju priču, posve empatičan prema selu koje ga je, čini se, podučilo životu više negoli život u glavnom gradu.

José Saramago, bez veće školske naobrazbe, prije nego li je postao novinar, prevoditelj i pisac, radio je više različitih manualnih poslova. Trag tih zanimanja vidljiv je u njegovom djelu, čiji je najveći dio objavljen u njegovim zrelim godinama kada je postao jedan od najčitanijih i najprevođenijih luzitanskih pisaca. Surađivao je kao književni kritičar časopisa "Seara Nova", bio član uredništva "Diario de Lisboa" kao i jedan od prvih članova Udruge portugalskih književnika. Od 1976. godine živi isključivo od literarnoga rada, isprva kao prevoditelj, a potom i kao autor.

Pisao je drame, kratke priče, romane, pjesme, libreta, dnevnike i putopise. Prvi roman "Manuel de pintura e caligrafia" ("Udžbenik slikarstva i krasopisa") objavio je 1977. Potom slijede "Viagem a Portugal" (1981) i "Levantado do chão" (1980). 1981. godine postiže svjetski uspjeh satiričkim romanom "Sjećanje na samostan" ("Memorial do Convento"). Taj uspjeh nastavlja romanima "Godina smrti Ricarda Reisa" (O Ano da Morte de Ricardo Reis" 1984) i "A Jakanda de Pedra" ("Kamena splav", 1986).

1991. godine izdaje svoj najkontroverzniji roman "Evanđelje po Isusu Kristu" ("O Evangelho Segundo Jesus Christo"), djelo na koje je žestoko reagirala Katolička crkva i njezini redovi u potugalskoj vladi zbog čega je Saramago, koji je dvadeset godina prije riskirao vlastiti život u portugalskoj revoluciji, zajedno sa svojojm ženom napustio Portugal i od tada živi na Kanarskim otocima u Španjolskoj.

Objavio je, između ostalog: romane "Hostoria do Cerco de Lisboa" ("Priča o opsadi Lisabona", 1989), "Ogled o sljepoći" ("Ensaio sobre a cegueira", 1996), "Todos Os Nomes", (1997), "El Amor Posible", (1998), "A Caverna", (2000), "O Homen Duplicado", (2002) i dr.

Godine 1991. godine dobio je Grande prémio APE za roman "Evanđelje po Isusu Kristu" i Premio Camões za cjelokupni književni rad. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1998. godine.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.