Teme kojima se Æurin u ovoj knjizi bavi na prvi se pogled ne čine posebno spektakularne. Štoviše, reklo bi se da je riječ o očekivanim i predvidljivim temama kojima se na ovaj ili onaj način, uvijek ispočetka, vraćaju veterani stripovske fronte.

Red Harolda Fostera i Princa Valianta, red Maurovića, red Francisa Goodwina, red Winsora McCaya i Georgea Herrimana tj. Malog Nema i Krazy Kat (pisati o stripu, a ne spomenuti ovu dvojicu otprilike je kao pisati o hrvatskoj knjževnosti, a ne spomenuti Držića il' Krležu), red Corta Maltesea, red Žeželja, mrvu Matakovića, odica ili dvije djetinjstvu, Plavom Vjesniku i Kekecu, red ili dva posvećen splitskoj branši stripera (Frani Gotovcu i Bori Pavloviću), red reportaža sa Salona stripa u Vinkovcima i sa MaFesta i tako. Začudo, nema ni retka o Neugebaurima, Moebiusu, a i Alex Raymond jedva da se spominje.

Æurin piše o osnovnoj lektiri svakog „stripera". O temeljima zapadnog kanona ove umjetnosti, o junacima djetinjstava prije VHS-a, prije kompjutera, prije interneta. Piše Æurin o stvorenjima koja su u zamak kulture ušla kroz vrata za poslugu i u njemu - k'o što se i pristoji bonvivanima - stala raditi kaos sve dok ih nisu potkupili boljim mjestom za stolom. Teme su, u konačnici, nebitne (iako će nesumnjivo izvući pokoji nostalgični osmjeh na lica Æurinove generacije). Nisu one to što "Egostriper" čini jedinstvenom i neponovljivom monografijom o stripu. Nije, dakle, što - već kako. 

( iz recenzije Matka Vladanovića )

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.