Hrvatska književnost i hrvatski književni život oskudijevali su u mnogočemu, osim u sušici i ludilu. Sušica je bila česta činjenica iz književnih biografija, a dugo se javljala i kao motiv i obilježje socijalnog konteksta u književnim djelima. Ludila je bilo u životopisima pisaca, a kao motiv ili književna tema javljalo se rjeđe. Najpoznatiji je primjer novela Janka Polića Kamova "Bitanga", o tome što se događa u čovjeku i s njim kad ga zahvati duševna bolest. "Nije druge, valja poludjeti", kaže Bitanga i poludi.

U Rabarovu autobiografskom romanu "Ludilo i obraćenje" glavni junak, mladi intelektualac, neuspjeli zagrebački student fizike i uspjeli student filozofije i sociologije, pjesnik i esejist, rezonira na drugačiji način, no i on se, kao i nesretni Aleksa Bitanga, nađe u paklu ludila. Za Bitangu Kamov nije našao izlaz, za svoga protagonista Rabar ga nalazi (a nalazi ga u vlastitome životu, jer roman je pisan na osnovi osobnog iskustava) u obraćenju i vjeri u Boga. Na psihijatriju na Rebru Rabarov junak ulazi kao borbeni ateist koji se razbolio, a izlazi kao iskreni vjernik koji je ozdravio.


Sam autor o svojoj romansiranoj biografiji kaže:

"Riječ je o autobiografskoj prozi, o svojevrsnom eseju-romanu koji nije fikcija već fakat. Život je nerijetko fantastičniji od fikcionalne fantastike. Što netko proživi, originalnije je od puke literature. Riječ je o razlici i povezanosti ludila i mistike. Kao što je ludilo originalno i neslično drugim ludilima, tako je i obraćenje originalno i nije slično drugim obraćenjima. Ludilo nosi svoje osebujne poruke, tako je i obraćenje originalno u svojoj poruci... Pripovjedač/protagonist opisuje događaje koji su se dogodili u njegovoj mladosti, uglavnom na osnovi starih bilježaka, između 1970. i 1983. Kratkotrajno, ali strahotno bolno ludilo o kojem autor pripovijeda u prvom licu i kojim je bio četiri puta kušan, u toj strašnoj paklenoj tami Bog je nevidljivo vrcao milost i vjeru za njega. Bez pakla ludila ne bi bilo ni raja mistike. Vjera mu je darovana u najdubljem mraku. Bez tog najdubljeg mraka, straha i drhtanja, ne bi bilo ni kasnijeg svjetla Božje ljubavi (Kierkegaard, Ivan od Križa)."

Roman "Ludilo i obraćenje" zanimljiv je u tematskom i estetsko-filozofskom smislu, zanatski dotjerano književno djelo koje, uza sve ostalo, raspršuje strah od duševne bolesti i nelagodu službeno zdravih u odnosima sa službeno duševno bolesnima. Jer, granica između bolesnih i zdravih često je samo jedan službeni pečat na dnu komada papira.

Citati iz romana:

"Duševne boli mogu biti ravne najstrašnijim tjelesnim bolovima, no, na njihovu sreću, većina ljudi nikada nije upoznala takve vrsti boli, kakvu sam imao prilike ja upoznati. Kao vatru u kojoj gori duša...

Zašto ja nisam normalni luđak kao ostali? Bilo je mnogo pametnih luđaka... koji svoje ludilo nisu objesili na veliko zvono, kao i ja... Samokritički luđak je nešto normalno. Nesamokritički normalni ljudi su, zapravo, i od njega luđi. A takvih je većina...

U zadnje vrijeme toliko sam se uhvatio da lažem samom sebi da sam, možda, potukao rekord. Nije proteklo dana a da nisam sebi viknuo: Lažac!...

Danas sam se još jednom divio i rekao: Bog je genij! Ne treba suviše obožavati toga tipa, no njegova ljubav je dirljiva...

Ruku na srce, zar bih ja povjerovao nekom shizofreniku da zna neku VELIKU ISTINU...? Samo ako istinu umanjujem imam nekog malog prolaznog uspjeha...

Moja djevojka jednom (mi je) prigovorila: 'Ti si normalan samo kad si bolestan'..."

***

Josip Sanko Rabar (Zagreb, 17. VIII. 1946., sin nekad poznatog šahista i komentatora Braslava Rabara), pjesnik je, prozaik, scenarist, esejist, filozof, publicist. Nakon diplome iz filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radio je na radiju, a zatim živio u nesigurnom statusu profesionalnog pisca. Uz pjesme, pripovijesti i aforizme, kao i pjesme i priče za djecu, objavio je velik broj eseja i kritika: književnih, filozofskih, teoloških, religioloških, socioloških, likovnih, filmskih i televizijskih. Prvu je knjigu, "izvan generacija i škola" (Z. Mrkonjić), zbirku pjesničkih minijatura Igračke, objavio 1984. Objavio je i knjige: Ogledalo (pjesme), 1988.; Veronikin rubac (esejističke meditacije), 1988.; Drvodjelja & Riba (dvije poeme), 1995.; Pjesme bratu Suncu, 2008.; Umjetnost i vjera (eseji), 2008.; Zagrebačke razglednice (proza), 2008., i druge.

Pogovor knjizi napisao je ugledni prevoditelj, pjesnik, kritičar, esejist Sead Muhamedagić.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.