A kad ne ide ukratko, zaključila je autorica, neka bude udugačko, sjela i napisala memoare od gotovo 400 stranica pod naslovom "Moja dva stoljeća". U XX. i XXI. st. je živjela i živi, u XX. i XIX. st. živjele su ličnosti kojima se kao autorica najviše bavila: najstariji podaci o obiteljskim precima sežu na početak tog dvjestogodišnjeg razdoblja. Građe je bilo dovoljno i za opsežniji zahvat, no kao profesionalna književnica autorica je znala da dobar biografski tekst, osim na detalju, počiva i na selekciji.

Izabrala je samo ono iz svog života (i života ljudi s kojima se sretala, koje je voljela ili pak onih koje nije mogla izbjeći i da je htjela, a htjela je), što može biti zanimljivo i čitatelju koji o njoj i njezinu vremenu ne mora znati ništa. Koliko god neki život bio uzbudljiv, ako tekst o njemu nije dobro napisan, dosadan je. Autorica je toga bila svjesna, potrudila se... a o uspjehu će suditi čitatelji.

Osnovno obilježje njezine autobiogrfske priče jest brza promjena “mjesta radnje”. Kad bi se popisale sve destinacije na kojima je boravila autoričina obitelj i koje se opisuju u ovim memoarima, sam bi popis zauzeo nekoliko stranica. Otac N. Nekić bio je željezničar (prometnik) i morao je ići kamo su ga po potrebi službe (ili po kazni, zbog političkih stajališta) slali. U obitelji je bilo šestero djece: svako je imalo svoje mjesto rođenja. Otrcano je reći da je život putovanje, osim ako nije riječ o autorici ove knjige i njezinoj obitelji. Obitelj joj se selila 27 puta, a i ona je cijeli život putovala Hrvatskom i Srednjom Europom i susretala se s iznimnim, vrijednim, zanimljivim ljudima, među kojima i s dvojicom papa.

Osobito mjesto u memoarima zauzimaju događaji koji su prethodili Hrvatskome proljeću, koji su proizašli iz njega i, dakako, samo Proljeće. Autorica je pripadala krugu intelektualaca oko zagrebačkog časopisa Marulić, iza kojeg je stajala Crkva. Mato Marčinko, Joja Ricov, Radovan Grgec, Zlatko Tomičić, Dubravko Horvatić, Ante Sekulić, Vojmil Rabadan, Đuro Vidmarović, neka su od imena iz toga kruga o kojima autorica piše s posebnim simpatijama.

Nevenka Nekić (rođena 8. svibnja 1942. u Zagrebu), srednjoškolska profesorica književnosti, autorica tridesetak knjiga, pisala je (i piše) pjesme, lirsku prozu, pripovijesti, eseje (pretežno s područja likovne umjetnosti i književnosti), dramske tekstove, putopise, političku i povijesnu publicistiku (zanimali su je Jelačić, Eugen Kvaternik, Ruđer Bošković, Strossmayer, Kumičić i dr.) na tragu koje su i njezini biografski romani o kardinalu Stepincu "Kardinalovo srce" te o mladom francuskom dragovoljcu umorenom u Vukovaru, "Jean ili miris smrti".

Uređivala je časopise, radijske i televizijske emisije, a prema njezinim scenarijima snimljeno je 56 dokumentarnih filmova iz hrvatske baštine. U fokusu njezinog interesa su i iseljeni Hrvati, osobito onih iz vojvođanskog, gradišćanskog i čileanskog kruga.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.