Roman se sastoji od dvadeset i jednog poglavlja u kojima se izmjenjuju epizode iz života dvojice likova koji se pojavljuju jedan drugom u snu ‒ vojvoda od Augea i Cidrolin ‒ s tom razlikom da se vremenski Cidrolinov život neprekinuto odvija tijekom 1964, dakle u vrijeme pisanja romana, a vojvodin se proteže u pet različitih povijesnih razdoblja, od XIII. stoljeća do Cidrolinove sadašnjosti. Vremenski skok ostvaruje se nakon svaka četiri poglavlja, dok se naposljetku u sedamnaestom poglavlju obojica ne susretnu u istom vremenu i na istome mjestu.

Dok se epizode iz prošlosti nižu dinamikom vojvodina putovanja zadržavajući se na dominantnim temama pojedinih razdoblja (od srednjovjekovnih progona vještica, apsolutne vlasti vlastelina nad siromašnim seljacima, preko raskoši i talijanskog utjecaja u renesansno doba do Francuske revolucije), suvremeno doba u kojem živi Cidrolin vjerna je slika francuskog društva 1960-ih: pojava jeftinih stanova u bezličnim stambenim naseljima, masovna pomama za televizijom, izlasci u bistroe i restorane kao tipičan način zabave, priliv mladih ljudi u metropolu...

Vojvoda i Cidrolin podudaraju se u nizu formalnih sličnosti (status udovca, odnos prema hrani, ljubav prema oslikavanju površina), no istodobno su i izrazito različiti, kako prema društvenom staležu tako i prema karakteru: vojvoda je aktivan, ciničan i nasilan; Cidrolin je naprotiv pasivan, smiren, gotovo ravnodušan. Nasuprot dinamičnom i pustolovnom vojvodinom životu koji hrabro i strelovito tutnji kroz francusku povijest, Cidrolin kao da je zaustavljen u nepomičnoj sadašnjosti, uživajući u aktivnostima opijanja i drijemanja na palubi.

Djelo je veoma slobodna i razigrana fantazija u kojoj pojam žanra (fantastično-filozofska bajka, detektivski ili pustolovni roman, povijesni roman ili njegova parodija) gubi svaki smisao. Autorova je glavna preokupacija stilske naravi, s ciljem da svojevrsnim patchworkom riječi i izraza unese burlesknu razigranost u tekst koji vrvi kalamburima, igrama riječi, anakronizmima, neologizmima, citatima i polucitatima, umetanjem stranih riječi prema principu nepoštovanja pravila ortografije i gramatike... To urnebesno ludističko pismo upućuje s jedne strane na autorovu želju da se zabavlja i šali, a s druge da se znanje relativizira i demistificira.


***

Raymond Queneau (1903-1976), "najučeniji od svih mistifikatora i najveseliji od svih erudita" francuske književnosti.

Član Francuskoga društva matematičara, Akademije Goncourt, osnivač i urednik biblioteke "Encyclopédie de la Pléiade" u nakladničkoj kući Gallimard.

Cijeloga se života zalagao za obogaćivanje izraza, suprotstavljajući, u cilju nekog mogućeg skladnog stapanja, sočnost francuskog razgovornog jezika i krutost njegovanog akademskog sila. Zanimanje za probijanje uobičajenih kako jezičnih tako i misaonih konstrukcija vjerojatno duguje kratkom ali intenzivnom mladenačkom druženju s nadrealistima. S Marcelom Duhamelom, Jacquesom Prévertom i slikarom Yvesom Tanguyom osnovao je Skupinu iz ulice Château, ali najveći doprinos inventivnom pristupu jeziku ostvario je unutar književnog laboratorija l'OuLiPo – radionice potencijalne književnosti – gdje se eksperimentiralo s književnim djelom primjenom matematičkih i filoloških metoda.

I prije osnivanja laboratorija 1960, Queneau se istaknuo kao pobornik stilskih inovacija, ne samo kao član Akademije za patafiziku nego nadasve zahvaljujući velikom uspjehu svojih djela "Stilske vježbe" (Exercices de style, 1947) i "Zazie u metrou" (Zazie dans le métro, 1959) u kojima se ističe osebujan stil.

Queneau je široko orijentirani autor koji je pisao i dijaloge za film surađujući s velikim filmašima poput Fellinia, Buñuela, Bergmana, tekstove pjesama za balet, bavio se novinarstvom, esejistikom, slikarstvom.

U posthumno objavljenim "Dnevnicima" (Journaux 1914-1965, 1996) otkrio je kako se služio formalnom virtuoznošću samo kao načinom da bi prevladao egzistencijalnu tjeskobu, da bi skrio svoj duboki očaj.

U Pariz je došao 1920. na studij filozofije. Sudjelovao u nadrealističkom pokretu od 1925. do raskida s A. Bretonom 1930. Bio je jedan od osnivača i voditelja znamenite Gallimardove enciklopedije «Encyclopedie de la Pleiade». Tijekom 1950-ih radio na filmu. Iz nadrealističkog je razdoblja zadržao sklonost crnom humoru i igri riječima te otpor prema autoritetima.

U potrazi za novim jezikom, "neofrancuskim", koji bi bio "neiscrpan i nepredvidiv", zagovarao je jezičnu revoluciju koja bi se trebala zbiti na razini rječnika, pravopisa i sintakse. U namjeri da razbije gramatičke i stilske dogme te naglasi da je jezik u trajnom nastajanju, svoj rječnik prožima neologizmima, onomatopejama, riječima iz govornoga, pučkog jezika i dr.

Inovatorski odnos prema jeziku doveo ga je do drukčijeg stava prema književnosti, što je potaknulo osnivanje skupine L'OuLiPo (Radionica potencijalne književnosti). Njezina je zadaća stvaranje novih poetskih i romanesknih struktura, a u svoje redove privukla je G. Pereca i I. Calvina.

Prvi roman «Pasji zub» (1933) je odmah polučio veliki uspjeh kod kritike i čitatelja. Slijedi priča «Odile» (1937), roman u stihovima «Hrast i pas» (1937), romani «Moj prijatelj Pierrot» (1942), «Zazie u metrou» (1959), «Osjetljivi cvjetići» (1965), «Ikarov let» (1975), pjesničke zbirke «Mala prijenosna kozmogonija» (1950), «Pas s mandolinom» (1958), «Prolaziti ulicama» (1967), «Osnovna pouka» (1975).

Najpoznatije mu je djelo «Stilske vježbe» (1947), u kojemu je na 99 načina ispripovijedao priču iz crne kronike.

Prevedene na mnoge jezike, često su s velikim uspjehom prikazivane na kazališnim pozornicama širom svijeta. Queneau je u svojem djelu ujedinio stilske, lingvističke i poetske akrobacije, klasičnu tradiciju i poetski realizam prožet humorom, te stoga zauzima posebno mjesto u književnosti 20. stoljeća.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.