U knjizi “Ljestve Jakovljeve”, s temom biblijskih motiva u književnosti, autorica Jadranka Brnčić nastojala je biblijske tekstove čitati na predteološkoj razini, književne tekstove neovisno o vezi sa svjetonazorima njihovih autora te pratiti putanju nutarnje dinamike povijesti spasenja unutar biblijskoga kanona. Odabrani su primjeri iz različitih stilskih razdoblja (od srednjovjekovne književnosti, preko realizma, moderne i ekspresionizma sve do postkolonijalizma, magičnoga realizma i suvremene književnosti), kao i različitih žanrova (poezije, romana, drame), i konteksta (kršćanske i židovske kulture), bez obzira kojim nacionalnim književnostima tekstovi pripadali (talijanskoj, njemačkoj, ruskoj, južnoafričkoj, australskoj, izraelskoj, kanadskoj ili hrvatskoj).

Analizirajući intertekstualnost, autorica pokazuje kako ona nije puko premještanje motiva, citiranje i interpretacija ili modifikacija citata u novom književnom okolišu, nego dijalog s unutarnjom dinamikom teksta. Referencija na koju svaki od tekstova upućuje nije izvan njega samoga, nego ga svaki tekst (uključujući i biblijski) nanovo stvara unutar svojega svijeta. Simbol prenesen iz biblijskoga, odnosno religijskoga jezika u književni, ovdje gubi svoj simbolički potencijal kakvoga ima u religijskom sustavu i time slabi vezu s njim te postaje znakom kakav se ugrađuje u nov sustav simbola.

Tako: Bog nije samo krajnja referenca za čovjeka, nego je čovjek zajedno sa svim stvorenjima krajnja referenca Božja (Franjo Asiški); Abraham, premda mit, u konstelaciji s drugim likovima hebrejske Biblije biva individualiziran kao priča (Mann); Jakov ne ostvaruje svoj san o vezi sna i jave, nego ostaje na neodlučivu mjestu neangažmana (Desnica), a ljestve iz njegova sna povezuju osobnu i političku povijest (Ulickaja); pobunjeni Job izriče svoju pobunu pred prijateljima koji ga optužuju i potom nalazi vlastito pitanje kojemu više ne treba odgovora – i to u svakom od književnih likova-glasova (Dostojevski); Pjesma nad pjesmama nije tek alegorija o odnosu Boga i ljudske duše, niti tek niz erotskih pjesama, nego i jedno drugo po analogiji, a ona se može i osporavati (Kamov); zvijezda, metafora i simbol, postaje krajnji referent na mjestu odsutnoga Boga (Šimić); proroci nisu samo velike figure Staroga zavjeta, nego i siromašni hermeneutičari sumnje i preobrazbe u današnjem svijetu (Amihaj); Isus iz Nazareta jednim “ali” premošćuje vremenske i prostorne jazove (Krleža); Isus nije samo motiv u Cervantesovu romanu, nego jedna od potki nevidljivoga književnog djetinjstva (Coetzee); Juda ulazi u izraelsku povijest zadržavajući svoju dvostruku disidentsku funkciju: i izdajnika i pomagača (Oz); utopijski svijet spašen od općega potopa potopljen je u distopijskom svijetu suvremene realnosti (Findley).

Knjiga nosi naslov “Ljestve Jakovljeve” zbog simboličkog potencijala biblijske priče o Jakovljevu snu u kojem se ljestvama spuštaju i uspinju anđeli – posrednici između sna i jave, nebeskoga i zemaljskoga svijeta. Ovdje to uspinjanje i spuštanje postaje hermeneutičkom metodom kakva povezuje Bibliju i književnost, književnost i teologiju, teologiju i našu upitanost u svijetu. Svaki tekst priziva svoju vlastitu metodu čitanja, a svako čitanje, mogli bismo reći, svoju teologiju. Stoga biblijske i književne tekstove, književne metode i teološka čitanja autorica stavlja u odnos uzajamnog prepoznavanja, ali i dekonstruiranja, te time nastoji otkrivati kako stilske formacije, književne teorije i teologije prate jedna drugu.

Recenzenti: Marina Protrka Štimec / Josip Užarević

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.