U «Čovjekovoj vjeri» Tagore ispravno zamjećuje da tek sa Zarathuštrom počinju prevladavati one religije koje smatraju da je istinski zadatak svakog pojedinca oplemeniti samoga sebe. Ovdje dolazimo do vrhunca razvoja naših potencijala i prijestolje Svijesti nasljeđuje Ljudskost, sa svim svojim nijansama i očaravajućim dubinama. Ostvarivana u okviru ovog ili onog kulturnog, društvenog ili socijalnog miljea, njezina je bit uvijek ista.

Tagore ovo jasno uviđa, stoga ne negira vrijednost pojedinih religija. Ne izdvaja ih, ne zalaže se ni za jednu posebno, no svejedno ih podržava, smatrajući kako izvršavaju svoju pozitivnu funkciju, jer se zahvaljujući njima razvija naše razumijevanje prave biti «Čovjekove vjere». Tako i kad nisu prihvatljive zbog nekih svojih premisa, povijest pokazuje da je njihovo djelovanje donijelo mnogo dobra Čovječanstvu. Zalažući se za nastavak ovog napretka, smisao je Tagorovih načela sljedeći: ako je Materija korijenje, Život stabljika, Svijest list, onda je Ljudskost cvijet. Odatle dakle izrasta onaj plod kojem Bog teži, i to jedino ukoliko smatramo neumitnim univerzalno bratstvo svega postojećeg.

Rabindranath Tagore je poznat i kao Robi Thakur, te Gurudev, što znači Bog-Učitelj. Rođen je u Kalkuti, u Bengalu, pokrajini kolonijalne Indije. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1913.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.