U drugom dijelu trilogije „Zmije Nikonimora : Put do mora" razdvojeni ljubavnici, sviračica Tisya i graditelj Arne, putuju, prolazeći kroz razne kušnje. U susretu s različitim ljudima i drugim bićima otkrivaju ponešto o svijetu i o sebi.

Tisya svjesno ide prema moru, prema Bijelome Gradu iz kojega jedino još polaze brodovi ka sjeveru. No put od Utočišta do Grada je dug, vodi je divljim krajevima Razdjelnog Vijenca s kojega će prvi put vidjeti one-koji-viču-zajedno. U pratnji trgovca solju Margana stići će do Kamenih Izbi i krenuti dalje, obalom Yalme, gdje se već pale vatre za uzbunu...

Arne se za to vrijeme zajedno s ostacima vojske sjevernjačkog kralja Gurne probija opasnim putovima podzemlja, gdje vrebaju zrcalni vodjani sa svojim opsjenama, i ne zna da na kraju puta i njega čeka još jedna obala.

***

Sanja Lovrenčić, književnica i prevoditeljica, dosad je objavila je četiri knjige pjesama, a za zbirku «Rijeka sigurno voli poplavu» (2006) je dobila nagradu «Kiklop» 2007. Pjesme su joj objavljivane u domaćoj i stranoj periodici, te su prevođene na njemački, engleski, poljski, ruski i slovenski.

Autorica je nekoliko proznih knjiga: zbirki kratkih priča «Wien Fantastic» (1998) i «Portret kuće» (2002), romana «Kolhida» (2000), «Savršen otok» (2002) i «Klizalište» (2005), te «Dvostrukog dnevnika žene sa zmajem» (2005), u kojemu se isprepliću dnevnički zapisi i ulomci dramskog teksta. Napisala je i biografiju hrvatske književnice Ivane Brlić Mažuranić «U potrazi za Ivanom» (2006) za koju je dobila nagradu «Gjalski» 2007. 

Bavi se i pisanjem za djecu te je objavila knjige priča «Esperel – grad malih čuda» (1994 i 2006), «Kuća iznad čudovišta» (1996), «Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić» (nagrada "Grigor Vitez" 2001), «Sunčev sjaj» te «Priče o godišnjim dobima» (2007). Autorica je i dječjeg romana «Godina bez zeca» (2004) te nekoliko zapaženih slikovnica.

Sanja Lovrenčić (Knin, 1961), književnica i prevoditeljica, ušla je u hrvatsku književnost 1987. zbirkom pjesama "Insula dulcamara". Otad je objavila još sedam pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski, slovenski, švedski, danski. Za knjigu "Rijeka sigurno voli poplavu" dobila je nagradu Kiklop za najbolju knjigu pjesama 2007. godine.

Autorica je zbirki kratkih priča "Wien Fantastic", "Portret kuće" i "Zlatna riba i istočni Ariel", romana "Dvostruki dnevnik žene sa zmajem", "Klizalište", "U potrazi za Ivanom" (nagrada "Gjalski" 2007), "Martinove strune / Martins Seiten" (Literaturpreiss SMSK 2008.), "Ardura" (2012), "Vješanje kradljivaca ovaca", roman (2015) i "Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost" (2018). Autorica je fantastične trilogije "Zmije Nikonimora" te dviju zbirki autobiografskih zapisa: "Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih" (2017.) i "Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti" (2020.)

Napisala je nekoliko knjiga namijenjenih djeci; za zbirku priča "Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić" dobila je nagradu "Grigor Vitez".

U programima Hrvatskog radija izveden je niz njezinih radio-dramskih tekstova, među kojima su neki izvođeni i izvan Hrvatske (na njemačkom, mađarskom, slovačkom i estonskom). Kao samostalni dokumentarist snimila je i režirala šest dokumentarnih radio-drama. Triput je sudjelovala u radu međunarodnog žirija festivala Prix Europa u Berlinu. Kao suradnica III. programa Hrvatskog radija izabrala, prevela i priredila niz tekstova s područja svjetske književnosti.

Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod zbirke kratkih priča "Kuća duhova" Virginije Woolf dobila nagradu "Kiklop" 2012.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.