Knjiga Dubravke Oraić Tolić "Čitanja Matoša" svojevrsna je sinteza autoričinih znanja i spoznaja o jednome od najvećih hrvatskih pisaca. Podijeljena je u dva teorijsko-metodološka bloka: „stara“ i „nova“ čitanja.

„Stara“ su čitanja pisana u znaku stilističke analize i strukturalne semiotike. Tu su uvršteni rani esej Matoš i avangarda, studija Matoševa proza i dvije interpretacije antologijskih tekstova: pripovijetke Camao i putopisa Oko Lobora. „Nova“ čitanja, nastala nakon 2010. godine, signiraju epistemološku mijenu u struci, pa su tekstovi pisani iz interdisciplinarne vizure na presjecištu kulturologije, antropologije i imagologije.

Tako se u eseju Matoševe metropole – Matoševe provincije autorova ideologija veže uz imagologiju grada i sela te se Zagreb razotkriva kao oksimoronski imagem grada-sela s afektima „ljubav-mržnja“. U eseju Matoš i žene autorica prati Matoševe iskaze o ženama i umjetničke imaginacije žena, otkrivajući da je rani Matoš bio rodno korektniji i zaigraniji od kasnoga Matoša. Do sličnih nalaza autorica dolazi i u studiji Matoševa poetika sna. U ranoga Matoša san je često motivacija da bi se zbilja prikazala na groteskan i karikaturalan način, a u kasnoga Matoša svijet snova postaje druga, viša zbilja koja zamjenjuje realnu zbilju te je autorski subjekt imaginira u spoju simbolizma i secesijskoga znakovnog obilja. Knjigu poentira esej Matoš i nacija. Iščitavanje Matoševe multimedijske publicističke proze tu je rezultiralo političko-kulturnim modelom nacije koji je upravo danas aktualan, a novi pogled na estetske reprezentacije nacije razotkrio je znane i neznane postupke dezideologizacije velike moderne teme.

U knjizi se susreću dvije epohe u književnoj teoriji i znanosti o književnosti, prelijevaju se dva Matoša, rani i kasni, a kada se tomu doda bogata likovna oprema, Matoševi citati po rubnicama i reprezentativan izbor iz literature, dobili smo vrhunski prilog neiscrpnoj Matošiani – zlatnu knjigu čitanja jedinstvenoga i neponovljivoga A. G. M.-a, možda nikada privlačnijega nego danas nakon sto godina.

Dubravka Oraić Tolić književna je teoretičarka, sveučilišna profesorica, pjesnikinja, esejistica i prevoditeljica. Rođena je 1943. u Slavonskom Brodu. Filozofiju i ruski jezik s književnošću  studirala je u Zagrebu (1962–1966) i Beču (1967–1969). Magistrirala je tezom o pejzažu u djelu A. G. Matoša, a  doktorirala tezom o citatnosti u književnosti i kulturi. Od 1971. do 1998. radi u Zavodu za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Od 1998. redovita je profesorica teorije književnosti, najprije na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti, a zatim na Odsjeku za istočnoslavenske jezike i književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Predavala je kao gostujuća profesorica na sveučilištima u Münchenu (1992) i Göttingenu (2007), i sudjelovala na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu (Amsterdam, Bad Urach, Berlin, Bremen, Budimpešta, Heidelberg, Jena, Moskva, Pečuh, Sankt Peterburg, Rovereto, Tallinn, Veszprém).

Uređivala je s I. Frangešom biblioteke „Kritički portreti hrvatskih slavista“ i „Enciklopedija hrvatske književnosti“, a s K. Nemecom i V. Žmegačem biblioteku „L“ Zavoda za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Uredila je niz zbornika s Ernõom Kulcsárom Szabóm sa sveučilišta iz Budimpešte, surađivala na projektu Aleksandra Flakera „Pojmovnik ruske avangarde“ i „Zagrebački pojmovnik kulture 20. stoljeća“ te objavila stotinjak znanstvenih radova u domaćim i stranim časopisima. Pokrenula je projekt i uredila dokumentarnu monografiju na hrvatskome i engleskome jeziku „Hrvatsko ratno pismo 1991/92//Croatian War Writing 1991/92“. Osim znanstvenim radom bavi se pisanjem poezije i eseja te prevođenjem s ruskoga jezika (Petrograd Andreja Beloga, trilogija Valentina Kataeva Trava zaborava, poeme Velimira Hlebnikova Gul-mulina truba, Zangezi). Članica je uredništva časopisa Matice hrvatske Hrvatska revija.

Za svoj rad nagrađena je s više nagrada: Vjesnikova nagrada za knjigu Muška moderna i ženska postmoderna: Rođenje virtualne kulture 2006., Povelja Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za 2012. godinu, nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 2012. za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj u području književnosti za knjigu "Akademsko pismo: Strategije i tehnike klasične retorike za suvremene studentice i studente", Državna nagrada za znanost za životno djelo 2012. te nagrada „Josip i Ivan Kozarac“ za životno djelo 2016. Profesorica je emerita i redovita članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Odabrana djela (na hrvatskom jeziku): "Oči bez domovine" (1969.), "Pejzaž u djelu A. G. Matoša" (1980.), "Urlik Amerike" (1981.), "Teorija citatnosti" (1990.), "Palindromska apokalipsa" (1993.), "Književnost i sudbina" (1995.), "Paradigme 20. stoljeća" (1996.), "Dvadeseto stoljeće u retrovizoru" (2000.), "Muška moderna i ženska postmoderna: Rođenje virtualne kulture" (2005.), "Akademsko pismo: Strategije i tehnike klasične retorike za suvremene studentice i studente" (2011.), "Čitanja Matoša" (2013.), "Peto evanđelje: Sedam dana u Svetoj Zemlji" (2016.).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.