“Ne trudi se slijediti stope mudrih, traži to što su oni tražili”, napomenuo je davnih dana jedan od otaca haiku poezije, Matsuo Basho (1644.–1694.), ujedno i najglasovitiji pjesnik japanskog Edo razdoblja. U knjizi haikua, “Gavran, Buddha, Yamaha”, hrvatski pjesnik, prevoditelj, urednik i dramski pisac, Damir Šodan (1964.) kao da se nekoliko stotina godina kasnije rukovodi upravo ovom starom Bashovom krilaticom, pokušavajući na osoben način oživjeti staru pjesničku formu u novom, suvremenom kontekstu, nastojeći poput kakvih egzotičnih leptira “pohvatati” i registrirati fleševe spoznaje, svojevrsne minijaturne “satorije”, ili trenutke produbljene percepcije, empatički ih dijeleći sa čitateljem, pritom se praktički i ne obazirući na uobičajene gradbene postupke, naročito one koji su ravnali radom domaćih haiku škola koje su u Hrvatskoj prisutne još od 70-ih godina protekloga stoljeća, zahvaljujući zauzimanju akademika Vladimira Devidéa (1925.–2010.), matematičara, književnika i japanologa, čiji su epigoni i nastavljači gotovo listom inzistirali na instančanoj senzibiliranosti spram prirode i sitnica iz svakodnevnog života, ostavljajući u pravilu prostrani svijet takozvane društvene zbilje postrani. 

Za razliku od uradaka iz te tradicionalistički orijentirane struje, Šodanovi haikui, nastali mahom u milenijskim i postmilenijskim godinama, na prijelomu dvaju tisućljeća, kao da su izrazito kibernetički nastrojeni, budući da nastaju u slobodnom kretanju, intruzivnim zasijecanjem u tkivo temporalnosti, koje se najčeće događa en passant, u hodu i na različitim i međusobno udaljenim lokacijama, od Jordana do Kine, sve preko Sjeverne i Južne Amerike, zapadne Europe i zavičajne Dalmatinske zagore. Premda formalno strogo ustrojeni (“razbijeni” u tri retka s odgovarajućim 5 + 7 + 5 brojem slogova), sadržajno su daleko bliži jazzerskom free style rifanju, negoli klasičarskom duhovnom poniranju, s tim što Šodan proširuje uobičajeni tematski krajobraz na način da u njega uvodi nove sadržajne elemente kao što su svijet (svijest) cyber spacea, introspekcija, seksualnost, (hipsterska) urbanost i socijalni komentar. 

Već samim naslovom “Gavran, Buddha, Yamaha”, autor sugerira da nijedan aspekt egzistencije (prirodni, duhovni i tehnički) neće ostati zanemaren. Motocikl (slično kao kod R. M. Pirsiga) tako postaje simbol kinetičkog doživljaja slobode, a aluzije na svijet droga i raznoraznih stimulansa sugeriraju pokušaj da se zaviri i s onu stranu Huxleyjevih “vrata percepcije”. Pri utjecanju tako difuznoj strategiji, Šodanov lirski subjekt se kreativno utapa i gubi u doživljajima svijeta oko sebe, rastačući se entropijski poput dobro ukuhanog kompota, jer “um” i nije ništa drugo doli “kompost”, kako nas je podsjećao Gary Snyder, veliki beat pjesnik i praktični budist. S korijenima duboko u lektiri beat pjesništva, izvedbeno inspirirana drevnim japanskim majstorima i dopunjena autorovim autentičnim ilustracijama, Šodanova knjiga haikua “Gavran, Buddha, Yamaha” nameće se kao orignalno, nepretenciozno ali dobrodošlo osvježenje unutar suvremenog hrvatskog pjesničkog korpusa.

Damir Šodan (Split, 1964), pjesnik, prevoditelj, dramski pisac, urednik, diplomirao je engleski jezik i opću povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je pjesničke zbirke "Glasovne promjene" (1996), "Srednji svijet" (2001), "Pisma divljem Skitu" (2009), "Café Apollinaire" (2013), knjige dramskih tekstova "Zaštićena zona" (2002) i "Noć dugih svjetala" (2009), te "Drugom stranom : Antologija suvremene hrvatske 'stvarnosne' poezije" (2010). Za dramu "Zaštićena zona" nagrađen je prvom nagradom za ex-Yu dramatičare u Beču (2000), a za burlesku "Chick lit" trećom nagradom na natječaju Marin Držić (2012). U prijevodu je predstavio mnoge sjevernoameričke pjesnike (Charles Simic, Raymond Carver, Charles Bukowski, Richard Brautigan, Leonard Cohen, Frank O’Hara i dr).

Član je uredništava časopisa Poezija i Quorum u Zagrebu, a poezija mu je prevedena na dvadesetak jezika. Među ostalima uvršten je u američku antologiju "New European Poets" (Graywolf Press), francusku "Les Poètes de la Méditerranée" (Gallimard) i britanske "World Record i A Hundred Years’ War" (Bloodaxe).

Član je HDP-a i Hrvatskog centra PEN-a, a sudjelovao je na mnogim međunarodnim književnim skupovima i festivalima, te kao predavač gostovao na Sveučilištu Columbija u New Yorku, i na Koledžu Sierra Nevada, SAD. Dvadesetak godina radio je kao prevoditelj za Ujedinjene narode u Nizozemskoj, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Živi u Den Haagu, i u Splitu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.